Mama i mačak

(Tekst je svojedobno objavljen na X portalu)

Čovjek uči dok je živ. Ako hoćete da vaš članak privuče pažnju, prije svega morate pomno odabrati naslov.

Pazite, manite se sad lijepih manira, zaboravite na sve što su vas mame učile.

Poželjno je nekoga silovati, zgaziti, raščerečiti, ili u krajnjem slučaju izložiti neki dio tijela s intimnim funkcijama.

Opis istog, po mogućnosti, da bude što manje realan, a što više ciničan. Recimo, čovjek u Lici upuca bijesna vuka, koji je prijetnja ne samo svojem čoporu, nego i svekolikoj šumskoj i seoskoj populaciji.  Sutra će u novinama osvanuti masnim slovima otisnute riječi preko čitave naslovnice :

Zajednica vukova u Hrvatskoj ozbiljno ugrožena zbog nekontroliranog izlova u Lici

Ili:

Čopor pobješnjelih, zakonom zaštićenih zvijeri terorizira selo. Hrvatskoj vladi su važniji vukovi od vlastitih birača

Inače su životinjske bolesti jako popularne.  Tako zbog uginulog teleta u Velenju, u našem špeceraju više nema mortadele Gorica, jer su novine jučer pisale kako sve trgovine povlače meso iz uvoza, pa je odlučila i vaša trgovkinja maknuti sve što zvuči slovenski.

Osim nasilja dakako,jako se dobro prodaje seks. Što šokantnije to bolje. Trenutno najviše kotira pedofilija. Tema je aktuelna, pedofili omraženi gadovi, što otvara svima priliku da podignu svoj pravednički glas.

Tako je bilo slučajeva da su individue koje su bile najglasnije u svojoj borbi protiv tih monstruoznosti jako dobro upoznate sa temom iz prostog razloga što su – i  sami monstrumi.

A najljepše je kad tridesetsedmogodišnja, pomalo ocvala učiteljica zavede četrnaestogodišnjaka. Jedni mašu pestima i prozivaju je izopačenom, drugi se čude što je tu čudno, pa nije li praksa da starije žene uvode mladiće u intimnosti. Neizbježne su beskonačne raspravei tu se može svašta čuti i svašta naučiti.

Što sa dosadnim temama poput politike?  Doduše u našoj državi je sve vezano za politiku,  skandala ne fali, od seksualnih do alkoholnih, tako da je na koncu i to vrlo zahvalna tema, a živote pojedinaca pratimo pozornije od Big Brothera.

Pokazalo se vrlo zahvalnim neke poteze naših politučara i saborske odluke uspoređivati sa određenim funkcijama intimnih dijelova tijela.

Osim što dobro zvuče, vrlo slikovito predočavaju ono što je pisac htio reći.

Ne zaboravimo ljubimce. Svaka zvjezdica na zalazu karijere, ili zabrinuta što joj se ime tjedan dana nije pojavilo u medijima,  spremna se žrtvovati i odvojiti sredstva za ta divna stvorenja i tako izazvati senzaciju.  Primjerice, frajla koja ni na šekret ne ide ako se ne orgne nekom neprocjenjivom gomilom dlake – potpisuje peticiju protiv bezosjećajnih čudovišta koja kolju male vejverice i prave odjeću. Paradoks? Koga briga, važno da će sutra sve novine pisati o tome.

Recept je jednostavan, sigurno provjeren i ako dobro izmjerite (previše  je najbolje) sastojke, nećete pogriješiti.

Jesam ja to u naslovu napisala "Tucanje" namjesto Kucanje?

Damu broj dva sam na svijet donijela u identičnim mukama kao i Barbiku. Najlepši i najpametniji tata nije ni znao. Budući sam i taj porod dočekala u bolnici, samo je došao u posjetu skupa sa svojom mamom, tj. svekrivom mi milom.

Na odjelu je radila nekakva mahnita sestra, ovisnik o meksikanskim sapunicama, a rezultat tog obrazovanja se očitovao u očijukanju sa svakim doktorom koji je naišao hodnikom. Pod strahovladom njezine smjene odjel se zaključavao, i nju nije bilo ni najmanje briga što rodilje trebaju povremeno sići u prizemlje da bi si na kiosku kupile osnovne higijenske potrepštine ili makar popile kavu. Njena je vizija pristojne rodilje bila da mama sjedi na krevetu, a klinjo joj visi na dojci. Onda ženama ne treba mjenjati posteljinu i spavaćice, a bebe ne treba presvlačiti, ni kupati, što dakako, ostavlja prostora za ašikovanje.

Elem, dođe moj najljepši i najpametniji, a ona mu se dere kroz ona staklena vrata da sam bolan, ja rodila, ne možeš vamo, donijet ću ti ja bebu.

I donese ona malu šmrkavicu. On nije ni došao sebi od silna čuda, a svekrva je podciknula:

- Vidi je, ista ko Barbika, samo ima dužu kosu.

- Errrr... a curica je?

Sestra ga je taktično otpravila svojim muževnim hercegovačkim glasom, a meni mladu damu vratila uz informacije:

- A bogumi mu nije drago što je žensko.

Mene je pošteno drmao baby blues i to mi je taman otvorilo nove ustave suza.

Toliko sam bila ljuta da mu nisam htjela dati bebu kad smo izlazile iz rodilišta, nego sam zvala očuha i s njim išla kući, dok nas je on pratio svojim žutim Fićom. Dugo je trebalo da me uvjeri kako je kauboj-sestra stekla krivi dojam.

Dama br 2 ima najmodrije oči koje sam ikad vidjela i platinastoplavu kosu.

Četiri godine... tri godine jurcanja za gospođicama, nisam imala vremena misliti ni na što drugo. Ni paziti na sebe. Opet je On pazio, a ja opazila. Da mi opet kasni.

Razgovor u krevetu pred spavanje:

-         Izgleda da mi opet kasni...

-         Jel?- nezainteresirano je promrmljao okrećući stranicu knjige.

-         Mhm...

A ja baš oću nekoga da šokiram, pa sam nazvala mamu.

- A? Boga ti skotnoga! Jeste vi normalni? Porodica Drndić – lako ćemo... blablablabla-

Lakše sam zaspala.

Kad su ga pitali kako će se zvati SIN, odvrnuo je mrtav hladan:

-         Ja sam ćer pravio, a ako se rodi muško – vi mi se rugajte.

Nitko mu se nije rugao.

I bi veče, pa jutro – porod treći.

Dobro ste me nasadili. Sad moram pisati post, a ja mislila rano u krevet.

Šta ono ... e, pet stvari koje kod mene ne valjaju. Samo se bojim da ih ima puno više. Bar duplo ( koje ću priznati)

Bolje da ste ćutali, al eto.

1. Opće je poznato da slinim nad engleskim glumcima, volim engleski humor, engleske Twinings čajeve, engleske buldoge i engleski akcenat. Zato nije poznato da ne volim engleski kokni,  engleske pankere (nikakve pankere, ali to je otamo došlo), Bekema i onu njegovu čačkalicu sa sisama. Bouvi, Mekkartni i Džeger mi idu na živce, a držim da  princeza Di uopće nije bila lijepa ni senzacionalna. Radila je svoje što je trebala i što sad? Samo zato što je onaj klempo i njegova mama kvočka nisu voljeli, sva je bila jadna, a kad je poginula svisnuli su od silne tuge... ma  daj!

2. Mrzim tenis, skijanje, košarku i nogomet. Ivica Kostelić je mrtvo puvalo, a Ivanišević je arogantan. Sviđa mi se plivanje. I mali Duje.
   
   
3. Volim izazivati tuđu djecu dok ne pozelene od bijesa, režati na pse i frktati na mačke.U stvari volim gledati njihove jako zbunjene face i onda se odvaliti od smijeha. Pri tome mi nije ni najmanje bitno što  redom svi zaključe da mi nisu sve daske na broju.

4. Nisu mi sve daske na broju.
   
   
5. Jako sam stidljiva, pa pretjeram u dokazivanju suprotnog. Rezultat je da uglavnom od sebe rastjeram sve normalne ljude.
   
   
6. Uopće nisam romantična. Sve to prenemaganje sa cvijećem svijećama i malim srčekima, mašnicama, leptirićima i ptičicama mi straaaavično ide na živce.
   
   
7. Volim igrati Play Station sa klincima, čitati i gledati fantasy.
   
   
8. Prdim na glas, a nekad i hrčem.
   
   
9. Ide mi na živce ako to isto radi moj muž.
   
   
10. Baš mi je krenulo, mogla bih još malo.

End nominis ar:
(oliti ga slijedeći osuđenici na isto ovo)

Dijete u limenci

U zadnje vrijeme sve ženskice koje imaju nekog utjecaja na moje bistvo u ovom kantunu bijeloga svijeta, lijepo bi mogla u zubima nosit.

Ja mislim da po buri iz kuće izlaze s olovom u cipelama, inače bi ih odnijelo na Palagružu.

Prvo moja kuma :

E nemaš je šta vidit – sva je u osmijehu, a muž joj je moja kategorija, Avionska sjedala pucaju pod njim; može je komotno sa sa dva prsta, kao mače nosati okolo.

Onda Berulia:

Bome je ni zagrliti od straha ne smijem, da joj koščice sve ne polomim. Pari onaj njezin pahuljasti zečić, svijetle kose i sitna, bojiš se dotaknuti da ne bi nestala kao iluzija porculanske figurice.

Pa Miss Anne:

Kad se nas dvije skupa slikamo, pored nje izgledam suptilno kao hrast pokraj breze. A i njen najljepši i najpametniji je hrpa ljudine, kad ga vidiš sve onako s bijelom bradom i kosom, asocira te na Grizli Adamsa.

Zatim teta urednica iz Du Lista:

Ko ptičica je, mrvičak ženskice, ali svojim tiskanim svijetom dirigira kao Herbert von Karajan.

Osjećam se trapavo kao ćurka među vilama.

Sve neke portabl cure. Nabavit ću onaj ribički prsluk sa velikim džepovima, da vas potrpam unutra i svuda nosim sa sobom.

Kafena je bila glavna, Sve su išle kud i ona, slijepo je pratile, lomile se preko stijena, upadale u draču i preskakale škrape.

Stane i ja smo tukle mijendule, igrale se s mojom djecom, a ljetna popodneva su odzvanjala od našega smijeha. Tu i tamo je valjalo viknuti, zazviždat, zazvat... Ma ke, ne okreću se vragovi. Ali zašuškaj saketom od onih tvrdih vojničkih keksa, evo ti svih jedanaest koza i još koje jare, nizbrdo, u bezumnom trku s Kafenom na čelu.

Njemu nisu keksi trebali, dosta da su mu glas čule, dolazile su i gurkale mu njuške u ruke. Bez njega se ni krava nije htjela oteliti. Zaludu svi veterinari na ovome svijetu, ako mu glas ne čuje, ni telić neće vanka.

Idu suze, a samo se smijeha sjećam.

Ako sam čula malu da vrišti od bijesa pred vratima , nije mi trebalo govorit ko je putem prošo. Evo ti prizora: dijete skače pod česvinom ljutitito, a visoko na grani joj se ljulja bicikla.

Nečiji mu je kučak gazio po docu. Pet puta govori čovjeku :

-Veži kučka, gazi mi po docima, puškom ću ga.

- Nije moj. - govori ovaj.

Dodijalo mu je, pa je na koncu i uzo pušku. Evo ti ovega sutri dan, kuka:

-A što si mi ubio kučka?

- Nije tvoj.

Teško je bilo ono vrijeme poslije rata, nismo bili gladni, ali smo bili svega željni.

-Ajde susjeda, učini malo bureka, pa ćemo u mene na taracu malo založit. – i evo ti ga na vrata, nosi mesa, sira, ulja, jaja, pancete, dovoljno za pola Cavtata. To biva, ko ja njemu uslugu činim. Ko da njegova Stane ne bi umjela spravit, ali ajde mu što reci.

Nisam pošla na sprovod. Nisam mogla. Ne želim da mi posljednje uspomene budu suze i bol tvoje obitelji. Ne dam da budeš samo kratka vijest u crnoj kronici.

Pamtit ćemo te ovako, spominjat po dobru koje si činio i veselju koje si sobom nosio.

Mirno spavaj prijatelju.