Mama i mačak

Na naslovnici ste mogli primjetiti da vam MojBlog.hr nudi opciju pokretanja vlastite domene za 95 kn.  

Redovna cijena pokretanja domene, sa pet poddomena je 200 kn, pa razmislite. Napominjem da akcija traje do NOVE GODINE, dakle imate mjesec dana da dignete dupe i napravite nešto za sebe. Ili riješite problem blagdanskog dara a da ne mrdnete dupe ispred kompa.

Što je domena i što će vam uopće domena?

Imati domenu znači imati vlastitu stranicu, neovisno o blogu. S tim da ipak ostaje vidljiva na MojBlog.hr –u. Na primjer prije je bila prepričalica.mojblog.hr,  što znači da se do tog bloga moglo samo preko blog servisa,  a sada je http://www.prepricalica.com, što će vas odvesti direktno na Prepričalicin blog.

Domenu možete koristiti za promidžbene svrhe (što znači da možete i zaraditi – ovisno o vašoj dosjetljivosti), za potrebe kulturnoumjetničkih društava ili drugih udruga, za posao ili naprosto i dalje pisati što vam padne na pamet. U Paketu je i e- mail račun s dodatnim opcijama.

Domena NE MORA biti vidljiva na MojBlog.hr listama, kao što se vide osvježeni blogovi, a da ipak bude dostupna kao samostalna stranica.

Kako pokrenuti domenu?

Morate biti registrirani i ulogirani na MojBlog.hr-u u trenutku prijave na opciju moja domena. Nakon uplate, domena će u roku najviše dva dana biti aktivirana.

Kako uplatiti?

Općom uplatnicom koju nakon toga šaljete faxom

 ili kreditnom karticom preko ovog web sučelja.

Sve ostale informacije možete naći OVDJE

Ajmo, navali narode !

jingle jingle

Želite reagirati na neku vijest, medijsku podvalu ili laž?  Imate nešto za reći, ali ne znate gdje bi ste to mogli? Uvijek ste željeli pisati i izviještavati ili možda imate blog? Ili ste afirmirani novinar kojem je odbijena vijest zato jer je urednik poznat po cenzuri i dobrim odnosima sa svim strankama. Ako želite nešto napisati, izjaviti, komentirati ili jednostavno saznati najnovije vijesti iz građanske perspektive- od danas sve to možete na Vašem portalu - Xportalu.  Xportal je prvi Hrvatski graðanski portal gdje blogeri, novinari, ili svi ostali koji to žele mogu iznijeti svoje mišljenje.  Bez cenzure. Članci se pozicioniraju prema ukupnoj ocjeni posjetitelja. Na isti način se rangiraju Top autori članaka i  novinari. Top novinari prema ocjeni posjetitelja nagrađuju se tjednim nagradama poput DVD playera ili Ipoda.  Xportal se sastoji šest glavnih rubrika:  vijesti, sport, tehnologija, kultura, zabava i zdravlje te tridesetak pod-rubrika.  Ako želite doprinijeti autorskim članakom te usput možda i osvojiti nagradu, ili jednostavno želite čuti glas građana  - posjetite www.xportal.hr.  Xportal - Vaš portal.

Evo pomalo dolazim k sebi, mada sam još u pidžami, sa šalicom čaja i rolom papirnatih ubrusa pri ruci.

Jadno li ti je žensko. Trbušni mišići me bole od kašlja, sinusi su puni neke ogavne mase, guste i tešeke kao žganci, je li kihnem - upišam se. Koje čudo kad sam predozirana pilećom juhom.

Kosa mi se od ležanja podigla u kokoticu, pa u najboljem slučaju izgledam kao Elvis , ili promašeni obožavatelj Duran Duran iz prošlog stoljeća.

Jedva sam dočekala da budem malo doma, a sad kad sam zarobljena, e ja bi baš vanka.

A vanka sunce, vrijeme da je milina – toplo, mirno, dušu dalo za šetnju i gušteranciju.

Kad sam bila klinka, jedva bi dočekala da ne moram u školu, hrpa Politikinih Zabavnika kraj kreveta, Lun-Magnus stripova, a kasnije su to bili Alan Ford, Marvel stripovi i Siriusi.

Nitko me nije gnjavio, grdio. Samo su me kljukali čajićima i juhicama. Jutrom sam gledala Opstanak i Obrazovni program, popodne spavala ili uživala u stripovima.

Sad mi ništa ne valja.

Na čitanje se ne mogu koncentrirati, zurenje u monitor mi pojačava glavobolju ( dobro – samo malkice), TV program je očajan; kud god okrenem same sapunice na koje sam alergična, ili reprize repriziranih repriza.

Nabavila sam Patriota (sa Mel Gibsonom, ne sa onim seljakom Sagalom), svaku rečenicu Jasona Isaacsa znam već napamet i čisto sam ga štufa, pa znate koja je onda ura. Ostale DVDove sam već pogledala po 6 puta, ako klinke pošaljem u videoteku donijet će mi neku ljubavnu bljuvotinu, a ako ode najljepši i najpametniji donijet će neku jeftinu korejsku tabačinu i opet sam osuđena na mrštenje i zurenje u zid.

Sad idem na filmski net i ima da im listu sastavim jer sam još bar dva dana osuđena na boravak u zatvorenom.

I zaboravih kazati – najljepši i najpametniji je objavio tekst u Glasu Grada. Predmnijevam da će podići buru jer je pisao o bivšoj firmi. A Du List je ipak objavio moj tekst o vlastitoj promociji, iako sam bila uvjerena da neće. I kad sam baš mislila da to više nije moguće – uspijevaju me iznenaditi.

Počelo mi se mantrat, moram leć dok se ne obalim pod stočić.

Ubi me grlo.

Krajnike nisam vadila jer sam kao klinka imala i bronhitis, a neka je mudra doktorska glava zaključila kako bi vađenjem krajnika boleštinama otvorila put ka plućima.

Je li bio u pravu ili ne, ne bih znala kazati, ali znam da sam u prosjeku svake zime po četiri puta ležala doma zbog krajnika.

Onda me je mama umotavala kao mumiju, na grlo stavljala obloge od cikle, u grlo sipala hektolitre soka od iste, što je rezultiralo određenom bojom svuda okolo, tako da sam u neka doba izgledala kao pacijent poljske bolnice sa solunskog bojišta iz 1. svj. rata.

Na Grudi je bila jedina ordinacija sa stalno prisutnim doktorom, legendarnim Borovićem. Uz Ambulantu je dobio od države na korištenje i stan, tako da je stalno bio dostupan. Jutrom su se skupljale konavoske bakice, odjevene u svečane nošnje, pomno oprane i namirisane, sa strukom bosioka ili metvice u njedrima. Parfem je bio luksuz za gospođe iz grada, a i moja baba je parfemčiće koje je dobijala na poklon slagala u baulu, a mirisala se biljčicama iz svoga đardina. Onako upakovane u slojeve nošnje, trebalo im je po ure da se skinu za obični pregled slušalicama, pa još po ure da sve to vrate nazad.

Posjeti ambulanti su bili ravni izlasku u Grad, sretneš prjateljicu, toplo je i suho, lijepo se isćakulaš i saznaš sve novosti. Pravi kokošinjac.

Siroti čovjek, sad kad bolje razmislim jasno mi je zašto je stalno bio mrzovoljan.

A i bio je čudna biljka, znate.

Ne previše viosok, ličio je na Hitlera. - prepoznatljiva frizura i oni ogavni brčići, kao da mu se dlakava gusjenica sklupčala pod nosom. Sa vječitim čikom među požutjelim prstima, snažno je zaudarao na nikotin i onaj sveprisutni sterilni miris koji prati sve medicinare. Ne znam što je gore.

Narod ga je volio. Mrmljali su i ogovarali ga, ali kad je zapelo, Borović je bio tu. Prati ga bezbroj anegdota i ljudi ga spominju sa nostalgijom.

Ja sam ga se plašila. Bez obzira zašto me mama dovela k njemu na pregled, prvo bi mi zabio onu ogavnu drvenu špahlu u grlo, a onda me otpravio govoreći da me utopli i daje mi andol. Andol mu je bio odgovor na sve. Sve konavoske babe su imale andol u torbici, i u kućnoj apoteci.

Za ozbiljnije stvari sam dobijala injekcije. Toliko su me izboli da se terapija penicilinom polako pretvarala u terapiju akupunkrutom.

Igala se ne bojim, ali mrzim andol. Tablete općenito.

A eto i taj se Borat pogledao.
To me je iskustvo stajalo bolnog grla, par modrica i općenito sramote jer je najljepši i najpametniji u svom histeriziranju, dok se smijao mlatio oko sebe. Tako je raščistio prostor u dometu svojih ruku. Osim mene, mene nije raščistio i otuda gore spomenute modrice.

 S druge strane imam par slina po džemperu, jer se tu naslanjala kuma da lakše preživi napade. Kum je poklopio neko siroto dugokoso dijete, mali je toliko utonuo u sjedalicu da smo mu vidjeli samo nos i koljena. Nije se jadničak ni nasmijati usudio.

No dakle, Borat.

Osim kroničnog bezobrazluka kojim se inače odlikuju svi Sachini nastupi, bez obzira o kojem se alter-egu radi – film je zanimljivo ostvarenje. Nisam mogla da se ne sjetim Andya Kaufmana ("Čovjek na mjesecu" – glumio ga je Jim Carrey).

Sva ta gužva koju je okolo pravio zabavljala je uglavnom njega samoga. U ovom slučaju S.B.Cohen je bio dovoljno pametan da zabilježi kamerom reakcije sirotog puka na gadarije koje im je priređivao. Lijepo je zaradio, bome se i proslavio – sada u svakoj zabiti znaju za njega. I ne samo da znaju, nego će na kraju zvukovima sirene za opće, zračne i ine opasnosti, dodati i "Borat u gradu!" tonove.

Amerikanci ga mrze, no pošto čitav svijet mrzi Amerikance, to mu je samo plus.

Pamelu Anderson je maestralno osramotio, tako da ga ipak voli četvrtina Amerike. Ženski dio.  Feministkinje ne brojimo.

Ono što mi se nije svidjelo je drska i šlampava cenzura.

S jedne strane smo dobili jasan uvid u intimne dijelove drugog glumca, pokrivene saluždinom, u fujfujfuuuuuuuuuuj prizorima  (ne vodite djecu da to gledaju zaboga!).

A s druge strane su neke scene isječene u pola riječi. Čemu?

Da se Bush ne najedi pa nas ne izbombardiše ko Irak?

Ma idi...

Šišnula me kuma, i to fino baš.

Usta su mi puna dlaka, jer nisam prestala drobiti za vrijeme izvedbe. Leđa su mi puna dlačica i sve me svrbi. Oči me peku od buljenja u monitor, ujutro moram u šest na noge, a ja još mlatim po tastaturi.

Gotova sam, pukla ko popkorn. Kad čitam knjigu tražim miša da pređem na slijedeću stranicu.

Moram na odmor od neta i bloganja, i to pod hitno.

Za početak odo pod tuš.

1. Kad si se učlanio/la u Blog zajednicu?
2. Sjećaš li se svojeg prvog posta i kakvi su komentari bili na njega?
3. Koliko si napredovao/la u pisanju od tada?
4. O čemu najviše voliš pisati?
5. Zbog čega pišeš blog?
6. Pišeš li ga češće kad si loše ili dobre volje?
7. Koliko si prijatelja stekao na Blogu?
8. Tko ti je najdraži bloger i zašto?
9. Tko te najviše nervira od blogera i zbog čega?
10. Jesi li ikad napisao/la neki post i poslije požalio što si ga objavio?
11. Kad ostavljaš komentare drugim blogerima brineš li o njihovim emocijama?
12. Kad bi morao/la odabrati, biti uvijek na naslovnici ali ne imati nijedan komentar na nijedan tvoj post, ili imati komentare ali nikad biti na naslovnici, što bi odabrao/la (hehe)
13. Opiši se u tri riječi?
14. Koja je tvoja blogerska mana?
15. A koja blogerska vrlina?
16. Je li se promijenio/la od kada pišeš blog? (na bolje ili na gore)
17. Koliko ti znači biti blogbusterziran?
18. Bi li što promijenio/la na sebi?
19. Koliko vremena provodiš za kompjuterom?
20. Koja je tvoja omiljena internet stranica?
21. Jesi li društvena ili asocijalna osoba?
22. Jesi li se sad zabavio i ponešto naučio o drugima? ;)

1.krajem prošle godine

2. da, komentari su bili izuzetno pozitivni, što me jako iznenadilo

3. prilično, došla sam do mjesta u uredništvu i postala meta za pljuvanje...vrlo neobično iskustvo

4. O podneblju u kojem živim i ljudima koje svaki dan vidim

5. Ovisnost... gotova sam, šalim se – blog mi je ventil i komunikacijski kanal

6. Svejedno

7. Au...ima vas, ima

8. Hm... ne želim izdvajati, ima vas više

9. Ne nervira me ni jedan bloger određeno (osim mene same, hihi), nerviraju me glupe situacije

10.  Ne

11. Zanimljivo pitanje, ne uvijek. Virtualni svijet donodsi predodžbu kao da ne komuniciraš sa živom osobom, ali naglašavam da se događa ponekad.

12. Pa definitivno ne biti na naslovnici , a imati komentare, želim znati mišljenje o onome što napišem, reklama nije nužna jer na moj blog svraćaju i komentiraju uglavnom oni do čijeg mi je mišljenja stalo. Iako ne brišem ni negativne komentare, nek se ljudi ispucaju

13. prehlađerna, slinava, s glavoboljom ( trenutno)

14. Mislim da sam prepopustljiva. Trebala bih biti više bitchy. Ponekad mi to fali.

15. Đe me nađe...

16. Definitivno na bolje... mnoge su se stvari promijenile

17. Pa u početku mi je značilo, jer je to bio znak da vrijedi nešto ono što sam napisala

18. O jes.. ne pitaj

19. Što je drugima puš pauza, to je meni komp... pauze od kuhanja, trčanja za kućanskim poslovima, odmor od posla... hm...koliko je to?

20. Osim MojBlog.hr-a, Yahoo, You Tube i svakako – My cat hates you

21. Društvena

22. O sebi – da :)

No pa da...
Došao je i taj dan. Berulia me pokupila u šest i po.
Do tada su me nažuljale cipele, pobjegla mi očica na čarapi i otapo mi mali nokat (umjetni, da ne bude zabune) tako da sam ostatak večeri cupkala namještajući otečene noge, sakrivala mali prst i diskretno potezala čarape uzbrdo.
Promocija novog lica stare dobre lokalne tiskovine Dubrovačkog lista se održavala u sedam u hotelu Lero. Mi  smo dakle uranile, a budući da sve prave dame i one koje tomu naginju u životu, kronično kasne – odlučile smo popiti čaj u obližnjem kafiću.

Koji se uzgred budi rečeno nalazi blizu srednje škole i jasno, tu se piše domaći rad. I pije kava. I puši. I smrdi za izludit. Popile smo čajeve, stekle aromu dimljenih delikatesa pa škiljeći kroz duhanska te ostala Reebok/Nike/Puma isparavanja nekako našle put do vrata

Došepsala sam do Lera, ufajući se kakvu  udobnu  stolcu u kakvom skrivenom kantunu, ispružala ruke, klimala glavom  i kezila zube po protokolu i ... Nema stolica.

Sve visoki stolovi, ića, pića, novina i kalendara, dekoltea, štikli, kravata i cigara... ali stolca nigdje u dometu.  

Iskrenula sam smjesta čašu Graševine da se utješim, dok je Berulia elegantno držala čašu Plavca i svaki ju je čas malko mirisala uz Ja Vozim uzdahe.

Našle smo stol, malko sam se naslonila i promotrila okolo u kunduričkoj maniri vlastitog podneblja. Gle moj direktor, skoro uzviknuh, a onda se lagano povučem iza onoga stupa da me ne vidi. Zašto da čovjeku prisjedne večer. Uz mog direktora, tu su se našli i direktori svih ostalih ljudi koje rade u našemu gradu. I svi su pričali u glas. Negdje kroz dim, u dnu prostorije sam na tren ugledala našu radijsku voditeljicu. Jedno tri četiri puta nam je nazvala Dobraveče, a onda izvadila pištolj i opalila u luster.

Ma ne, ipak je to bila pristojna gomila vucibatina pa je Mila  predstavila novi izgled D.Lista, pa je došla na red glavna urednica, pa direktor... Svi su bili dobri, čak je i gradonačelnica veselo aplaudirala, pa mi onda njoj, a onda sam ja ustanovila da mi je od one Graševine jako jako vruće i da su mi se srondale čarape.

U međuvremenu sam potražila samu sebe u najnovijem izdanju D.lista uvrnula nosom na sliku,jer izgledam kao prekuhani jastog. Sve u svemu, bilo je jako lijepo i svečano. Baš.