Mama i mačak

Sva sam krepana, nije me volja ni zašto. Žrtva sam kroničnog umora i PMS-a koji nadire u plimnom valu.

Mrzovoljna sam i dosadna nadžak baba.

Iš

Najljepši muž na svijetu se opet pokazao kao najpametniji, pa mi je kupio super udoban uredski stolac. I smjestio ga pred kompjuter. Čime ipak dovodimo u pitanje ono «najpametniji».                           

Djeca gledaju Adamsove. Moja najstarija kćer inače ima zanimljivu naviku da film analizira po detaljima koje inače nitko ne primjećuje, ili ih makar ne smatra važnima. Što rezultira mojom glavoboljom, jer moram odgovoriti na sva ta pitanja o statistima koji su tu da prođu biciklom, dok traje neka napeta scena.

Najmlađa se opet svemu smije, šro i ne bi bio neki problem da se ne smije na silu. Siroče misli ako je KOMEDIJA, da je smijanje preduvjet za gledanje. No možda je samo opterećena američkim serijama sa smjehom iz automata, koji se kontinuirano ponavlja svakih 30 sekundi, bez obzira na eventualnu duhovitost glumaca.

Zima mi je.

Idem se zamotati u deku i duriti.

Cijeli grad vri od priprema, svi su se pomamili. Trču amo-tamo, kite, dokićavaju, ukrašavaju... Slažu se bine, dižu zvučnici, činu redikuli na svaki kantun.

A đusto ispred bine, peča crne škatule.  Orlandov stup su makli radi restauracije, i sad je tamo rupa. I nekakv lanac, pari đeram za bunar.

I što sad? Gibonija nećemo ni viđet, jedino ako se ne uspentra na onu škatulu ili se ne bude cujat na lancu ko majmun.

A još su prognostikali kišu. Biće veselo.

Počelo mi se događati u zadnje vrijeme da me neka bezazlena svakodnevna slika, slučajan prizor natjera da u glavi sklapam rečenice i prsti zasvrbe, pa traže tipkovnicu.

Nosim sa sobom neku šugavu malu bilježnicu, sva je išarana tako nekim nepovezanim mislima. Neke su ugledale svjetlo monitora, druge čekaju presudu, da ih izgrebem bijesnim tragovima tinte ili prenesem ovamo.

Juče idem iz Grada prema Pločama, još nije bilo sedam ujutro. Taman sviće. Zora plamti na istoku, dan miriše na buru. Nigdje žive duše, ni kučka na putu.

Kraj Dominikanaca ugledam tri dumne (redovnice) kako mi žure u susret, zacrvenjeli im se obrazi, a oči sjaje.

Lepršaju im one crne monture kao krila kakvih zlosutnih ptica, a one se smiju, pričaju nešto glasno i slobodno. Stišale se na čas dok sam prolazila kraj njih, jedna me ljubopitljivo pogledala, kao da očekuje nešto. Žao mi je curo, ja ti skute neću ljubiti, ni blagdane nazdravljati.

Prođoše i nastaviše svoju priču, a vjetar im raznese odjeke smijeha kroz puste kamene ulice.

Ima nekoliko, jedna je priča kružila po Gradu, neki su se kleli da je istina, a drugi šute i sliježu ramenima. Ja ću vam je ispričat kako sam čula :

Pala neka mlada dumna iz samostana Gospe od milosrđa, niza skale i polomila, kuk valjda. Govore da nije bila starija od trideset. Priskočili joj ljudi i brzo s njom na hitnu. Tamo je odveli na rentgen, da vide što je slomila, a iz kabine smijeh.

Izlazi doktor, puca od smija i govori kako su joj viđeli da ima spiralu.

- Pa što? – govorim ja.

- Kako pa što?! Dumna je bogati!

- E? Pa ste mislili da su sve svetice ako su dumne?

- Pa trebale bi...

- Manjka što bi ko trebo, jadan ne bio, ajde pušti me...

A spomenula sam se i onoga kad su našli ispod Grada tunele između samostana (ne znam sad kojih točno - da ne slažem), a u tunelima, kosture trudnica i dojenčadi... Tu su se nesretnice skrivale rađati, pa umirale, ili ostavljale dječicu da skapaju.

Pretpostavljam da je to 'moralnije' od spirale.

Takav vam je naš Grad. Kurve su svetice, a svetice su kurve. U povijesnim udžbenicima smo učili o znamenitoj Cvijeti Zuzorić, pisale su se pjesme i romani o njoj... Kad me nedavno neko pametniji od mene pitao tko je ona u stvari bila, naivno sam bubnula – pjesnikinja.

Ma ke. Ta u životu nije stih napisala ljudi moji. Dama je bila plemkinja, vrlo milosrdna, i diijelila je ono čime je bila navodno najbogatija. Svoju putenost. Pa kad je bila tako milosrdna, biće su i onaj samostan po njoj nazvali.

Ranijih godina se kod ljudi još i nekako primjetio nekakav vjerski zanos u ova doba godine, međutim što vrijeme više odmiče, taj se aspekt gubi da bi ga zamijenilo bezumno kupovanje i stihijsko trošenje novaca.

Stanujem iznad jednog trgovačkog centra i danima, ponavljam – danima je takva gužva da ljudi u koloni automobila čekaju red za parking, kako bi obavili kupnju.

Jedan je digao kredit od 1000€ samo da bi namirio blagdansku trpezu. A plata mu 2000kn. Pa ko je sad tu lud?

Imam čast poznavati jednu dragu i finu gospođu koja bi bila izvanredan sugovornik da tu i tamo umije zašutjeti. Kad god otvorim usta da udahnem, ona se prepadne da ću joj oduzeti riječ i ubrza za koji obrtaj, tako da na kraju govori toliko brzo i nepovezano, da se skoro i ne čuje. Ali zato izmami bjesomučan lavež od svih pasa u okolici.

Na vrijeme vas upozoravam, ako je budete imali priliku upoznati, ili uopće ne započinjite razgovor ili ne dišite.

Neki me je dan zasula informacijama o bogatom i specijalnom jelovniku koji planira za blagdane. A ja se ludača ponadala da ću se izvući njenim uobičajenim kritizitranjem muža, hvalospjevima sinu jedincu i prigovaranju raspusnoj kćeri. Neš ti...

Nakon što me izvjestila o svakoj pijanci i seksualnom debaklu koji je njen suprug skrivio u njihovom inače predivnom braku (koji bi sasvim fino funkcionirao da nema te sitnice - muža), sina iskovala u zvijezde, isplela mu četiri svetačke oreole i prišila bar dvanaest pari krila, promrmljala nešto o kćeri koja se opet nekud smuca i vuca – protrljala je ruke i predložila da sjednemo negdje na čaj kako bi se "pošteno ispričale".

Bespomoćno sam mucala kako moram  doma jer me čeka troje gladne djece i muž koji ima napade drhtavice ako ne jede na vrijeme dok me je vukla prema obližnjem kafiću.

Nabrojila je trinaest vrsti slastica koje je pranirala, a sve je dakako popratila receptima, objašnnjavajući mi u detalje koliko se bati svako jaje.

Na kraju me je teško dišući, zakrvavljenih očiju upitala što sam ja spremila.

Od šoka nisam mogla govoriti, samo sam zijevala ko cipol.

-         Onda? Što si ti spremila? – ponovila je paleći cigaretu i povlačeći dim. Bome ima dobar cug,  odma je do pola izgorjela.

-         Ovaj...  nisam ništa.

Cigareta joj je ispala iz ruke na stol, pepeo se prosuo po hlačama, a slina joj je visila iz usta. Zaprepašteno me gledala bez zvuka. Stvarno sam se prepala.

-         Pa kako? Pa zašto? Pa oćeš da ti ja?...- prošaptala je kad je došla do daha.

-         Ma ne, ne slavim...

-         Kakve to veze ima je li slaviš ili ne slaviš?! Što je tebi? Vidiš da sav narod kupuje i sprema? I ti ćeš mimo sve ljude? Što da ti neko dođe u kuću čestitat? Osramotit se, a?

-         Pa...ovaaaaj, mmmislim da će mi svekrva donijeti orahnjače i mjendulat...

Skočila je i pukla se dlanom po čelu:

-         Orehnjača, znala sam da sam nešto zaboravila! Idem kupit oraha, a mogla bi i maka, pa učinit makovnjaču. Ja ti pravim super makovnjaču, stavim prvo mlijeko...- otrčala je ne prekidajući tiradu.

Čaj sam ja platila.

Kao i svaki zaljubljenik u riječi, tu i tamo zabodem nos u kakav riječnik, ne b li se podsjetila kakvih starih riječi. Izvukla ih iz kantuna, otresla im prašinu i neprimjetno ih uvukla u svoje misli, napisane, ili izrečene, svejedno.

Našla sam tako Bosanski riječnik. I od srca se nasmijala, ma bolji je od ikakva bestselera.

Evo par dragulja:

Brlja: rakija loše kvalitete, konzumiranje u većim količinama izaziva opasnu glavobolju

Cicvara : bosanska igra ni nalik tenisu

Cicati : spaljivati dlake. neugodna situacija u djetinjstvu, kad se uči pušiti, pa se zbog nestručnog rukovanja džepnom aždahom desi da se ostane bez trepuša, obrva a počesto i šiški.

Džep : džep je najpotrebnija rupa. džepova ima svakakvih: bogati, siromašni, prljavi i čisti. svoju ruku nikad ne guraj u tuđi džep

Džudžo : muški polni organ u dječije doba, a ponekad i mali horoz

Haaaa : šta je, molim, izvoli - sve to izgovoreno nešto manje suptilno.

Hlopov : lopov u valu h-nizacije (dodavanje glasa h i gdje treba i gdje ne treba) bosanskog jezika.

Izlapiti : izgubiti prvobitnu jačinu ili funkcionalnost. npr. koka-kola može izlapiti, flomaster može izlapiti, ali i čovjek može izlapiti posebno pamćenjem.

Jebivjetar : neozbiljna osoba sklona zajebavanju drugih i poprilično nepouzdan partner u bilo kojem smislu.

Kliha : kratko tanko drvo nalik (vidi oblićak). jako pogodno u bliskom obračunu prsa u prsa, u vrijeme kad šećeruša preuzme primat, a razlika u mišljenjima mutira u razliku u snazi.

Mušmulja : vrsta bosanskog voća, ni nalik banani a jede se gnjila (ima oko 4 košpe u sebi)

Tu je čitačica i prepisivačica napravila pauzu vizavi izleta u kondut, jer joj je pritužilo od kliberenja. Ako ne znate što je to, nađite si riječnik.

Evo se i prva klonirana cicimačka omacila. Ima tri potomka, od kojih su dva na mamu, jedno na tatu.

No, to nije poanta moje priče – nego ovo – šta ste je patili da se koti, kad ste je mogli još koji put klonirati?

Mislim, oćemo sad prestati rađati? Što je uopće svrha kloniranja? Aj dont get it.

Nazovite me glupom, zaostalom, nemaštovitom – ali to « ajmo se malo igrat Boga» mi liči na čistu taštinu.

Mi znamo, mi možemo, pa onda i hoćemo. Što sad to treba klonirati? Izumrle vrste? T-rexa? Da ga kompleksaši zamjene za dobermane i rotvajlere koji im pjene i keze zube iz dvorišta?

Glupa ja. Blenem ko tele u šarena vrata, vilica mi se oteže do poda, ali i dalje ne kužim.

Dakle... Cijeli nam Grad bliješti. Ma milina. Baš su ljudi blesavi – ja bi na primjer, to cijele godine držala.

Na svakom kantunu goleme mirisne jele (okrutno posječene, da bi ih za mjesec dana bacili, al nije o tome sada riječ) okićene svjetlucavim fjokama, te zlatnim i crvenim kuglama.

 Jutros gledam jele. Dokle ruka ljudska može dosegnuti nema ni jedne kugle. Samo gornja polovica. A kud ih je vrag odnio? Pa ukrašavaju Grad. Mislim GRAD. U svakoj drugoj kući ima bar jedna kao suvenir. Pa što? Odnese  bura, može i narod, a osim toga, je li to pripada Gradu ili ne?

Gradska vrata uokvirena spletenom lovorikom i divljim narančama. Prizor koji turisti slikavaju, a domaćemu svijetu ugodno oku.

Neki dan dva –  tri mulca ispod Sponze, otkidaju one naranče i hitaju ih ne bi li poogodili zvono i Zelence. Kako ih, bome, nisu uspjeli dokučit, okrenuli su se ka onomu okićenom  stošcu na balaturu, da ako bi ovako izdaleka slomili koju boču i tako obogatili svoj život u zimsko popodne.

Zrak miriše na prikle i barut.
Moja djeca ne bacaju petarde. Dobro ajde, cure su pa to nije đir. Ali zato sam imala susjeda koji je tako revno slavio počevši s prvim adventskim tjednom i finuo negdje oko uskrsnog ponedjeljka. I to sve pod mojim prozorom.

Bio je oboružan kompletnim arsenalom lake (lake?) artiljerije, ali mu  sama proizvodnja smrada i buke nije dostajala, pa je dečko eksperimentirao trpajući petarde u plastične boce, kojekakve kutije, kante, poštanske sandučiće, cipele isl...

Budući da uvijek sve feste provodim radeći, cilj mi je naspavati se. Međutim, do svakog je cilja u životu teška staza, pa zašto bi ovaj bio drugačiji. Naš mili mali susjed bi u takvim prilikama ljubazno preselio svoje područje djelovanja pod balkon naše spavaće sobe, da ne bi slučajno propustili koju od njegovih kreativnih egzibicija. Ponekad su to bile vrhunske kompozicije izvedene takvom virtuoznošću da bi se i Stipica Kalođera postidio svojih aranžmana.

Rafali povezanih malih štapićastih, su se izmjenjivali sa kaskadama onih što šište i vrte se u zraku, pa krešendo sa onim velikim, kako se zovu? Bengalke?

Jedne sam praznične večeri, na putu do postelje nabasala na broku punu vode odloženu kraj balkonskih vrata. Najlepši i najpametniji muž na svijetu je razvio strategiju obrane.

Ja se bojim krava. Usporedba « dobroćudan kao krava» je nerealna i ljude dovodi u golemu zabludu.

Prvo prestane žvakati pa se zapilji u tebe onim očurdama, nalik na bunare, tamnim, bez dna... Pokrivenim dugim, gustim trepavicama - i eto ti nepravde. Što će kravi takve trepavice?! Kako možeš proniknuti u taj pogled? Što uopće hoće? Što misli?

-Gle kakva čudna stvar! Jel' joj ono na glavi nova vrsta sijena ili je samo krzno prljavo? Da je ipak nabodem rogovima, a možda i malo izgazim, za svaki slučaj...

Moj je konavoski susjed Marko je imao neku mahnitu njemačku kravu, od onih donacija koje su ljudi dobijali nakon rata.Većina tih velikodušno poklonjenih goveda je bila s felerom, ali poklonjenom se konju (u ovom slučaju mukalici) u zube ne gleda.

Čovjek se zbilja jako brinuo za tu vražiju beštiju. Mazio je i pazio, teglio puste kante napoja, sadio polja tikava samo za nju, izvodio je na livade sa najsočnijom travom, streao joj najmirisnije sijeno, gugutao joj i tepao... Doduše i davala je do 25 litara mlijeka dnevno, pa se taj trud financijski isplatio.

Međutim, to sve pusto maženje se kao krajnji rezultat pokazalo u naravi beštije. Ako je vidjela dijete ili psa, počela bi skakati kao da je napao roj obada, trljajući rogove o grmlje ili deblo masline. Stala bi se ritati sa sve četitri i puhati kao u crtiću, samo što nije bilo uopće tako zabavno.
Sad. Trčati ne smiješ, a nije baš najmudrije ni ostati stajati i smješkati se dok El Torro svijetu predstavlja svoju livadsku koreografiju.

Jednom je pilikom Markova bolja polovica (Stane) vodila rogatu damu na pašu, a inače je taj dio, malo zabačen i parovi ga rado posjećuju u zimskom periodu. S automobilima. Gospođa Krava je odlučila istražiti što se tu k vragu događa i odkaskala do nekog sumnjivog vozila, bezobrazno parkiranog na njenom terenu.

Sirota je Stane vrištala, zvala ju nazad, uzalud vukla konopac... Ma kakvi. Ova je naumila dobiti informacije iz prve ruke i kapak.

Prišla je autu i mirno preživajući odgledala čitav show. Mladi se par nije bunio, valjda im je to došlo kao dodatni poticaj. U ključnom trenutku kulminativne naravi, Rogulja je gurnula glavu unutra kroz prozor, radi boljeg uvida u čitav slučaj.

Nevolja je u tomu što su stvari kod ljudi nekada obrnute u odnosu na seks goveđe populacije. Mislim na položaj. Tako da je razmažena kravetina dobila ideju da bi slijedeći put ona mogla biti gore i to odlučila isprobavati na svemu što je bilo odgovarajuće visine.
Slijedećeg proljeća sam je srela u gulašu.

Visa vas sve puno pozdravlja, živa, je zdrava i vesela.
Malko šokirana ovim našim divljim vjetrovima, ali preživjet će.
Šetale smo, ludovali fotoaparatom (Visa se skrivala iza moje kume), režale na pse, frktale na mačke i pile Martini.

U stvari, to sam sve ja radila, kuma se cerekala i slijegala ramenima (jer zna s kim ima posla), a Visa se malo čudila, pila čaj od kamilice i Cedevitu.

U vrijeme kad sam se prvi put opasno zaljubila, imala sam velikih šest godina i bila svečano primljena u savez Titovih pionira. On je bio tatin prijatelj, crn, markantan sav onako brkat i visok. Pravi konavoski delija. Da se sad sudarim sa njim na ulici, ne bih ga prepoznala, ali u to doba mi je njegova pojava žarila obraze i mutila pogled.

Tata je to dakako, primjetio i nije propuštao priliku da me kinji. Čak je, dok me je jednu večer spremao u krevet i onako usput, uz poljubac za laku noć rekao:

- Zar nećeš i Peru dat ćukicu za laku noć?

Ili se ipak zvao Đuro... Elem, nije bilo noći a da nisam usnula maštajući o njemu kao vitezu i sebi kao mlađahnoj princezi kako jašimo konje silne, kroz rascvale irske šume u sred Konavala, zanemarujući usput i činjenicu da je dobrih dvadesetak godina stariji od mene i dok meni bude toliko, on će pogubiti većinu kose i zuba.

No kad sam u školi spazila drugog deliju vrane kose i očiju boje ljubičice, zasjenjenih trepavicama gustim kao četka za cipele, Pero (ili Đuro) je ostao sam u sred behara sa svim svojim konjima i oklopima..

Ovaj novi je k tome još bio neodoljivo bezobrazan, neodgojen i prost – san svake šmrkavice. Inače sam se do tada družila sa jednom Anom, susjedom moje bake, a poznavale smo se od rođenja. Ana mi je bila najbolja prijateljica, mirno, pristojno i tiho stvorenje, dakle mojoj prirodi divljakuše zanimljiva poput ladice sa uredno složenim čarapama. Nemam pojma što smo inače radile, osim uprizorenja svih tadašnjih festivala zabavne glazbe, jer je imala prekrasan glas i svaku je pjesmu zapamtila nakon što bi je samo jednom čula.

I taj odabranik srca mog je bio dobrano stariji od mene i nije ni znao da postojim. Kad si u prvom razredu, onaj u petome već spada u «velike».

Tada nastupa razdoblje praznog prostora u kojem sam otkrila književnost, a dečke od krvi i mesa jednostavno zaboravila. Naspram junaka iz patetične ruske klasike i romantičnih srcolomaca iz pustolovnih romana, ovi pravi su bili tako bez veze. Uz to su kreštali i imali su prišteve.

U srednju školu sam krenula opčinjena ružnim spodobama sa TVa, kao što su Charles Bronson i Leonard Nimoy. Sve same muževne pojave, robusne i opasne, dok su mi se u stvarnom životu lijepili plavokosi ljepotani, krupnih očiju i nježnih ruku.

Prvi sam se put poljubila na radnoj akciji (o samom ljubljenju ću drugi put). Momak mi se uopće nije sviđao, bio je naravno, plavokos ali uporan i naporan.

Jasno sam postavila granicu i dala mu do znanja da ne idem «do kraja». Čak ni blizu kraja. Momak je to ozbiljno shvatio i poštivao, samo mi je išao malo na živce jer je svakih pola sata trčao u mrak, iza kampa.

-Što nije u redu?- pitala sam.
-Ma imam problem. Trebam... znaš
-Koji problem?
-Pa znaš. Ono, moram... ne mogu izdržat...
-Što? Si prehladio mjehur?
-Ma neee, znaš... uzbuđuješ me, pa moram...
-A? Šta? Zlo ti je onda?
-Ma neeee, ono znaš...

Nije potrajalo. Prekinuli smo nakon dva dana i nisam imala dečka do osamnaeste. Taj nije trčao u mrak, al je meni bilo od njega zlo. Jer nije trčao u mrak.