Mama i mačak

Prije nekoliko dana mi je slučajno u šake pao engleski magazin 'SHE'. Prvo sam pomislila da je to još jedna od onih mondenih slikovnica sa nekoliko stranica detaljnih uputstava o tome kako oralno zadovoljiti svog partnera ili na koju kozmetičku liniju moramo potrošiti slijedeća tri mjesečna prihoda.

Otvorim časopis nasumce, po sredini i ugledam sliku lijepo postavljenog stola za popodnevni čaj (Englezi), i naslov :

JESTE LI ZNALI DA VAŠ SLIJEDEĆI OBROK MOŽE PREOBRAZITI MILIJUNE ŽIVOTA? EVO ZAŠTO:

Radi se o namirnicama ili odjeći stranog porijekla koje su obilježene zaštićenim logom Fairtrade fondacije. Fairtrade radi za dobrobit malih farmera i proizvođača u nerazvijenim zemljama te zemljama u razvoju. Osigurava im sigurnu tržišnu cijenu proizvioda koju će veliki kupci platiti, ali se uzima u obzir da pokrije troškove proizvodnje i donesu bar malo zarade. Kad dobiju svoj novac proizvođači ga ulažu u dobrobit zajednice, tako da na primjer selo berača čaja na Šri Lanki sada ima struju i tekuću vodu u svojim domovima.

Fairtrade fondacija ima svoje uvjete, što znači da ne podupire dječiji, kao ni ostale oblike prisilnog rada. Sve mora biti uzgojeno prirodnim putem, prerađeno bez štetnih kemikalija i aditiva.

Čak i u slučajevima kad otkupna cijena pada, Fairtrade se pobrine da svojim članovima osigura cijenu koja pokriva osnovne troškove i da im se otkupi cijeli urod. To nije nimalo lako, jer je na žalost na tržištu još uvijek prejaka konkurencija jeftinih proizvoda, dobivenih ropskim radom, uništavanjem kišnih šuma i nelegalnom trgovinom.

O kojim se proizvodima radi? Uglavnom kava, čaj, kakao, voće i pamuk.

Ovo je logo Firtrade, dakle proizvodi moraju imati točno takav znak

Ne dajte se zavarati ako na određenom proizvodu samo piše 'Fairtrade' ili 'Organically grown', to je najčešće marketinški trik, a sigurno nema veze sa Fairtrade fondacijom.

Kod nas u trgovinama još nisam primjetila taj znak, ali ću ga sada sigurno potražiti. Katalog La Redoute nosi logo Firtrade, i sad mi je malo jasnije zašto je skuplji od Neckermana i Quelle. A i Neskafe rade na tome.

Ako želite još informacija naći ćete ih na

www.fairtrade.org.uk

www.markettradefair.com

www.racetothetop.org

Što se još može naći u 'SHE'?

Članak o čaju (neizbježno), putopis sa Mauriciusa, serija članaka o tome kako popraviti kvalitetu življenja u 48 sati, nekoliko modnih stranica sa anoreksičnim manekenkama, kako uzgojiti različite vrste mahunarki, unutarnje uređenje sa praktičnim savjetima, vanjsko uređenje sa praktičnim savjetima, malo o kozmetici za nadolazeće vrućine, par recepata i par preporuka za one koji vole knjige, malo praktičnih savjeta.

Na primjer: Što ako ste razbili komad iz bakinog porculanskog servisa?
Posjetite www.chinasearch.uk.com

Ili: Što servirati uz pečeno pile, kupljeno u supermarketu, a da je brzo i jednostavno?
Krumpir salatu s rikolom i preljevom od gorušice, maslinovog ulja i limuna.

Još jedan članak mi je zaokupio pažnju, jer smo nedavno čitali kod Arsena o tome:

POSTOJE LI PRIRODNE ALTERNATIVE ZA DEZODORANSE, KOJE ZAISTA DJELUJU?

Svi želimo svježinu, ali kemikalije koje se najčešće koriste u dezodoransima mogu biti kancerogene, a osim njih tu je i aluminij koji je toksičan. Dakle, radije nego da potpuno spriječimo znojenje, jer naše tijelo MORA izbaciti otrove, upotrijebimo nešto što će smanjiti neugodne popratne pojave.

Pit Rock chrystal – prirodne mineralne soli u obliku kamena.

Dr. Hauschka's creamy organic roll on – esencijalna ulja za neutralizaciju mirisa. Pogodno za osjetljivu kožu.

The Bionsen range – spa minerali za PH balans.

The organic Pharmacy Deodorant - unisex spray, sadrži ulje bergamota, kadulje i lavande (i neke stvari koju ne znam prevesti - nerdi)

Mene je 'SHE' oduševio, a ako i vas zanimaju ove teme, morat ćete izdvojiti popriličnu svotu – 76 kunica. Jedina je utjeha što izlazi mjesečno. Ili posjetite web stranicu

www.shemagazine.co.uk

Zamislite sliku :
Vrelo popodne, cvrčci se pomamili od vrućine u mahnitom pjevu, more mirno, gingolava barčice... Sa obližnje plaže dopiru vriskovi djece i maldih furešti, a u hladu pod borovinom sjedi društvo, pred njima zamagljeni bokali ledenog bijelog i orošene boce mineralne. Založit će malo domaćega pršuta i sira iz uja. Neki udaraju briškulu, neki dame, šah, neki kibicaju, pa se igrači jede, bestimaju... Žene zabubale škure na funjestrama, težaci odmaraju propodne. A sve se umirilo, zamrlo, čeka da omara prođe.
Što biste rekli?
Tipična mediteranska atmosfera jel'da?

Evo druge slike:
Vrelo popodne, kolone auta trube. Oznojeni vozači proviruju kroz širom rastvorene prozore onih vozila koja nemaju klimu, galame, bestimaju i pjuvaju po putu. Letargični mladići obrijanih glava ih gledaju dok sjede pod suncobranima i ćućaju redbulove iz gambelica.

Kraj njih koja sinjorinica, deboto gola, u minici i gornjem dijelu kostima, oli samo omotana kakvom šarenom krpom. Potežu iz slamčice šarena pića stranih imena. Gužva, smrdi dizel. U staromu gradu zgoreni, usopljeni furešti, loču sokove, bacaju boce kuda stignu, zoblju grožđe prevelikih boba, bez ukusa i mirisa, bale po prevelikim sladoledima, sudaraju se pa im ispadaju po Stradunu... Ubacivači iz restorana ih potežu za rukav, guraju letke, prodavači suvenira promuklo i bezbojno izvikuju ime i ponudu od svoje butige. Kroz ulice đeca zuje na rolama ili s bičikletama, dokle koga ne obale, onda se bogara, viče, otvaraju se funjestre, prolijeva voda i bestima što ne daju narodu odmorit po ure propodne. S posla su došli, a uveče ih jope toka na poso, nekad u drugu betulu, nekad u istu.

Na plažama je sve manje domaćeg svijeta, samo se furešti jazici čuju. Naši gledaju pobjeć s barkama, ili đego na stijene, da imaju malo mira.
Mediteranska atmosfera? Tipična, bojim se.

Vraćamo se prvoj slici:
Predveče. Sunce zaranja u purpurom zapaljen horizont. Miriše bor, miriše more. Narod šeta, pije kapućine, bocka Split banane. Služe ih uredni konobari, spremni našalit se, od volje i odmoreni. Mirišu gradele, dva-tri olignjića, par ciplića i koja srđelica. Na rivi se uštimavaju klape, sad će zabrujit baritoni,i sve će zamrijet na trenutak. Otplovit s pjesmom u mirni dalmatinski suton.

Druga slika:
Predveče. Mame izlaze s bebama u kolicima da ih prošetaju. Gužva, bebe vrište, mame pričaju s njima, usiljeno nasmijane, ali uređene po zadnjoj modi. Tada sjednu ispred Cele i puste malo stariju đecu da rendaju oko Orlanda i trču za golubovima, dok piju kapućine. Služe ih mrzovoljne konobarice, otečenih zglobova, umorne i masne, oznojene i zgužvane. Cijelu smjenu trču među stolovima, nemaju kad ni duvan zapalit, gutljaj kave popit, a kamoli sjesti da ohanu. Furešti im ostavljaju pretjeranu manču, ma nema osmjeha, sve su ih potrošile.

Po putu gužve ne jenjavaju, narod se vraće s mora. Bestima se još više, ali umornije. Čiope kriče i lete nisko, zuji u ušima. Talijani po dva sata u redovima čekaju na Peskariji za stol u Lokanda, da večeraju. Gulozni su na stonske mušule i crne rizi. Vole našu ribu. Ulični svirači lupaju po svome, pred restoranima počinje svirka, dosadna i bezlična, svaku veče ista. Prebiranje po sintisajzeru i tugaljivo zavijanje.

Slika prva:
Noć. Mladost se vraće iz diska, smiju se, malo galame. Neko ih viče i bestima kroz otvorene funjestre, pa bježe trčeći i cenu od smija. Kradu lubenice Cigu na placi, dok on kukavac spi, premoren. Prevarilo ga, iako je čeko vragove, zno je da ćedu doć ukrast.

Sočne su, crvene, cijeli se ulijepiš, crveni sok curi po košulji jer ih lomimo kako stignemo, nitko nema noža. Neki su nosili skakavce, ali tu i tamo da se prave važni. Nije bilo za ozbiljno. Žurimo doma, leć. Većina nas ujutro radi sezonske poslove, toliko da zaradimo za piće i za obuć se.

Slika druga:
Noć. Zavijaju sirene. Zavija pijanac u parku. Urla, ledi krv u žilama. Ne razumiješ ga, nije naš. Pred svakim restoranom pritajen sjedi čuvar, zagrnuo se jaketom i opružio po stolicama. Čuvaju da jedni drugima ne pokradu stolove i stolice, a čim svane moraju na svoj poso, neki u Čistoću, neki na more, neki u GPa. Negdje odjekne pucanj. Psovke i plač. Krv curi po košulji. Stiže hitna, stižu policjoti. Svak odvodi svoje mušterije. Na sred puta leži motorić, mali skuter, još mu se rota vrti. Ulično svjetlo blješti iz rumene lokve. Nisu imali kacige. Opet hitna zavija... Svanuo je još jedan dan. Ne svima.

Na dijeti sam. Ne, ne Atkinsonova. Najnovija, zove se Europska. Traži odricanje od svega, da bi na kraju zajamčeno postao netko drugi. Ja se negdje putem izgubi, a da i ne osjetiš. Samo se istopi.

Zaključila sam da se klin klinom izbija i otišla u Konavle udahnuti što je više moguće peluda i ostalih sitnih stvari koje trpere u zraku. Npr. betonske prašine kod moje mame, jer renoviraju i upravo su srušili zid u sred kuće.

Vidim da se ovdje svašta nešto novo izdogađalo... dok vas sve povatam, mene će šlog da uvati :).

Kad sam bila mala, mama i tata su se igrali gastarbajtera (a ponekad mame i tate – tako sam dobila brata) u Dojčlandu, a mene malu je čuvala baka u Konavlima. Onda mi je meni maloj mama slala pakete čudnog sadržaja iz dalekog Dojčlanda.

Tako sam vjerojatno bila među prvom balavurdijom u Lijepoj našoj koja je u životu dotakla Kena i Barbiku.

Te dvije kreature su mi bile urnebesno smiješne, i u roku keks sam im sa ekipom seoskih šestogodišnjaka jednakih razbojničkih sklonosti, našarala spolne organe. Vezala sam im i maramu oko čela kao indijancima, reda radi kad su već gologuzi nek bar bude i koristi od toga. Ionako nisu bili ni nalik pristojnim lutkama sa domaćinskim trbuščićem i bucmastim obrazima. Bezveze.

U istim paketima su stizali metri vrpce za kosu, koje je baka strastveno peglala i još strastvenije mi ih vezivala u lepršave mašne na vrh glave. Sasvim dovoljno boli da dobijem doživotne traume od duge kose, konjskih repova, kikica, pletenica i ostalih oblika mučeništva.

Slijedeće iz arsenala mučilica su bile gaćice. Sa slojevima čipke na guzi. Puno slojeva čipke na guzi. Tako da mi je guza (ionako prirodno pofutrana) štrčala ispod suknjica od tila koje mi je baka šivala. Cilj je i bio da se vide ti slojevi čipke.
Trebam li napominjati da sam vražje gaćice mrzila više od mašnica? Svakom izlasku u šetnju s bakom, prethodili su urlici zbog raščešljavanja preduge kose, urlicima zbog zatezanja preduge kose i vezivanja mašnica na nju, urlicima zbog oblačenja gaćica, urlicima zbog pljuski zbog mog urlikanja.

Slijedeće gaćice na listi za odstrel su bile one s nogavicama, visoke do iznad struka, da bubrezi ne nazebu. Uporno me je baka pakovala u njih, od prve jesenje kišice, pa sve do prvog odlaska na plažu. Bilo je i inačica bez nogavica, ali jednako strašnih. Moj prijatelj Marko ih je slikovito nazvao – Mudante od šupka do pupka, a Niki ih je okarakterizirao kao zaštitni znak GPa.

Do puberteta se i moja pozadina izjednačila u mjeri s onom moje mame. Mama je bila Twigina generacija, a tek pristigla iz naprednog kapitalističkog zapada i za nju je anoreksičan izgled bogomdan, tako da je neprestano mrmljala zbog moje zdrave konavoske zaobljenosti.

Nosila je moderne gaćice 'na motičak', tj na motičicu ili trokutić, niskog struka, sa trakicom preko bokova, od prednjeg trokutića, do stražnjeg.

E jako su mi se sviđale, pa sam ih stalno mažnjavala iz njenog ormara, osobito onim danima kad je bio tjelesni i trebalo se presvlačiti pred ostalim zavidnim običnogaćastim djevojčicama.

Napokon je došlo vrijeme kad sam si sama išla kupovati veš, a to je u blaženim osamdesetim značilo da su gaćice bile visoke do struka, ali duboko izrezane na kukovima. Išlo se u tolike krajnosti, da smo jednodjelne badekostime zarolale nizbrdo do struka, a gore nosile majice i takve išle u more.

Muški dio društva se u to vrijeme kategorično odbijao kupati, iako je bilo jasno da im je prevruće ležati na trbuhu cijeli dan, makar bili u debelom hladu. Tu misteriju do danas nisam uspjela riješiti.

Nakon blaženih osamdesetih su nas napale tange. O svom pustolovnom lovu na iste sam već pisala, pa da se ne ponavljam reći ću samo da su to gaće bez guzice, i kad ih obučem, osjećam se nedorečeno.

U isto vrijeme su uletile i hlače niskog struka, što nam je dalo jasan uvid u donje rublje tinejdžerske populacije u Hrvatskoj. Zašto se truditi obući nešto, što neće biti viđeno, jel?

Osobito crne ili crvene ispod bijelih hlača. Ma džaba Cosmopolitan piše kako je to aut i kako je to fuj i vulgarno... Još ih ima lijepi broj na cesti.

Nakon invazije seksi trakica, ušuljale su se čipkaste bokserice, diskretne i zavodničkog sjaja.

I poslije tolikih godina, vraćaju se pomalo i ove moje iz osamdesetih, pamučne i čvrste, u svim bojama, ali bez suvišnih ukrasa.

Eto. O gornjem dijelu za naš spol neizbježnom, drugi put.

Arsene blagodarim na inspiraciji.

Posljednjih par dana je učestala ova pojava u našim komentarima:

No Send Backs! TAG UR IT!! This is so scary. Send this to 15 people in the next 143 mins. When you are done press F6 and your crushes name will appear on the screen in big letters. This scary cuz it works!! if you break the chain you will have problems with relationships for the next 5 years JUST COPY AND PASTE NO FORWARDS xx sori zbog ovoga...

budala (Neregistriran)

______________________________________

Kad god naletim na ovakve i slične budalaštine, sjetim se onog lanca pisama, koji se zvao i Lanac sreće. Kakve crne sreće kad ti je trebalo istu glupariju prepisati po 21 put?!

To nije bilo copy-paste vrijeme kao danas. Zaista je to trebalo prepisati dvadeset i jedan vražiji put. Ako je netko imao makinju od pisanja, svejedno je trebalo otipkati bar deset puta, jer je više od jedne kopije sa indigom bilo nečitljivo.

Nitko od roditelja ni u ludilu nije vjerovao u prijetnje tipa : Ako to ne napraviš, čeka te sedam strašnih nesreća, ispast će ti oči, pootpadati prsti, ugrišće te crna udovica, crna mamba ili škorpija, ovisno koja je zvijer trenutno bila in. Bez obzira na stavove naših mamica i tatica, svejedno su nas uvjeravali da to obavezno prepišemo, jer tko zna...

Tako su makar bili sigurni da ćemo koje popodne provesti u kući, namjesto u jurcanju za kokošima i huškanju seoskih pasa na lokalne pijandure.

Obično je bilo zapisano i neko od iskustava onih koji su to propustili uraditi i bacili pismo u smeće, što je završilo stravičnim posljedicama, ponekad i godinama kasnije. Pretpostavljam da su autori tih ingenioznosti čučali negdje u grmlju sa kamerom, potajno dokumentirajući živote svih onih nesretnika koji su odbili suradnju.

U suprotnom, ako se vesela srca i bez mrmljanja odrekneš dragocjenog slobodnog vremena i uživaš u satima prepisivanja, dok ti dupe i ruka ne utrnu, ne pregrizeš jezik, i oči ti ne iscure na papir, umjesto da sa ostalim nevjernim Tomama dangubiš u bezvezarijama kao što su simulacije Winetoua ili bitke na Neretvi, e tada ti je zajamčeno vječno blagostanje.

U jednoj verziji je trebalo na posljednju adresu poslati razglednicu svog mjesta, što sam revno radila, jer i meni trebala stići bar dvadeset i jedna. Dakako da nisu. Nikada ni jedne jedine nisam dočekala.

U ostalima se obećavao misteriozni novčani dobitak, pronalazak Salamunovog blaga, ili mudrosti, ne znam sad.

Zaključak je da za sve što nam se ružno u životu dogodilo možemo zahvaliti nama samima jer smo prekinuli Lanac sreće. Za sve divno i neponovljivo što smo do sada doživjeli trebamo zahvaliti Lancu sreće koji je pronašao put do nas.

Ako vam se događaju stalno neka sranja, a marljivo ste prepisivali ta pisma, sigurno ste negdje pogriješili u gramatici ili poslali pismo manje.

Dakle, ako slijedećih pet godina budete prekidali sa odabranikom/com srca svog, svađali se sa bračnim partnerom, ili ne prohodate sa Mel Gibsonom ili Salmom Hayek – sami ste za to krivi.

Samo dva pitanja, prosim:

1) Zašto vas na hrvatskom blogu ignorišu?

2) Zašto slovenačke blogove i bog ignoriše?

( I Sokrat bi se zamislio)

Sad mi nešto pade na pamet... Prepričalica me sjetila jednog davnog i nekud u vrtlozima života nestalog prijatelja. Točnije njegove mame (recimo) Brankice.

Dakle :

Brankica je od nekud putovala autobusom. Satima. Do nje je slučajno sjela žena koja ju je poznavala, a i ona nju sigurno, samo što se nije mogla sjetiti tko je, kako se zove i odakle je. Tako je Brankica samo klimala glavom, slušala je kako priča i uljudno odgovarala na pitanja o zdravlju svoje bliže i daljnje rodbine koju ova teta dobro poznaje. Satima.

I bi Brankici malko neugodno. Očigledno da se njih dvije u stvari jako dobro poznaju, samo što se ona ne može sjetiti odakle. Da ne bi ispala neuljudna, odlučila je i ona teti postaviti neko pitanje. Nešto obično i banalno, kao na primjer : Kako je vaša draga mama?

Samo što se dok je izgovarala to pitanje sjetila tko je ta teta i da je njena draga mama odavno umrla, tako da je pitala ovo :

- A kako je vaša draga POKOJNA mama?

Teta je zbunjeno pogledala i ozbiljno odgovorila:

- Još uvijek mrtva, hvala na pitanju.

Drugom prilikom je na Stradunu srela prijatelja koji joj je pričao o tome kako mu se dijete umalo ugušilo hrenovkom, pomodrilo, krkljalo i kako već idu te priče... pa su ga morali uzeti za noge, okrenuti naopako i tresti, dok zalogaj nije izletio.

Brankica je pljesnula rukama i ciknula:

- Ajme, to su mi juče pričali! Pa nisam znala da si to bio ti i tvoje dijete! Ajme, baš mi je drago!!!

Znala se tako slatko smijati, tako neobuzdano, čak se događalo da se upiški na sred ulice od smijeha. I što onda? Izula bi cipele, istresla ih i nastavila dalje. Doduše, poznajem još takvih, ali neću ih sada imenovati :).

Koliko puta sam tako izvalila neku budalaštinu i kasnije se crvenila dok su ljudi u mene zamišljeno zurili, mršteći se i češkajući po glavi.

Jednom sam sjedila tako na kamenoj klupi u nekoj mirnoj ulici i čitala knjigu kad je pokraj mene protrčao prekrasan zlatni retriver. Nakin toga sam čula dug zvižduk i vidjela čovjeka sa kaišićem u ruci kako žuri u istom smjeru kao pas maloprije. Htijući biti ljubazna teta s klupe, a i pas mi se svidio, upitam ga :

- Je li zlatni retriver?

- Ha?

- Zlatni retriver, ma divan vam je... Sada je ovuda protrčao.

- Hm...ovaj, dobro...hehe...

- Jeste stvarno, ovuda... samo nastavite pravo.

- Aha...fala.

Vidi luda čovjeka! Hoćeš biti ljubazan i eto kako se ljudi ponašaju. Još se nakon par metara okretao i zbunjeno me gledao.

Opet dugi zvižduk. Ovaj put sam pogledala malo bolje i vidjela veliku krletku s papigom na jednom balkonu. Onaj tip nije imao veze sa psom.

Samo moja mašta koja radi prekovremeno.

Drugi prijatelj mi je pričao doživlaje iz JNA, između ostalog i priče koje gušteri pričaju jedni drugima kad se upoznavaju. Svi žele ostaviti dobar dojam, ispričati nešto zanimljivo i duhovito. Samo što nemaju svi zabavan život, pa malko izmišljaju. Pa malko i pretjeraju. Kao na primjer jedan planinski momak koji se u prvim danima odsluženja vojnog roka jako divio frižiderima i TV aparatima. Pričao je on svoju priču :

- Idem ja tako uveče sa sijela u drugom selu kroz šumu, kad preda me medo! Ja se bogumi živ usro, ali neće meni medo ništa, nego mi pruža šapu i viče UMMM. Pogledam ja, a ono u šapi trn. E nije mi vala bilo svedno, ma izvadim ti ja njemu oti trn i da ga polako obiđem, pa kući, a on šapom preda me i opet UMMM UMMM. Reko ja, nano moja kuku šta sad! A medo ti preda me BUP! teglu meda i dvije kile krušaka!

Oko plavo, iskri. Pogled kao zumbul, osmjeh kao čitav svijet...

Sve sam mogla da utopim u njemu. Sve su boli prestajale, sva ranjava koljena zarastala, sva musava lica umivena.

Jutrom me budio miris svježih krofni. Sa domaćim pekmezom od višanja.

Ljeti me čekala kikarica s tek ubranim, pocukrenim jagodama, sitnim kao suze.

Pjevala je talijanske balade i sve bi na čas zamrlo. Djeca su se prestajala igrati, kokoši kljucati, muhe su pospano polegle, pa i težak u dolcu bi umorne ruke naslonio na motiku da je čuje.

Ruže su je voljele. Bujale su u orgijama boja i razuzdano mirisale, penjale se uz međe, zidove i ograde. Širile grmlje, širile cvat i poklanjale joj svoje raskošne baršunaste glave.

Hortenzije su se kočoperile svojim purpurno modrim loptama, oleandri širili krošnje kao platani, kao da su zaboravili svoje porijeklo.

Sve što je voljela pucalo je od sreće, od ponosa, kao da nitko drugi na svijetu nije voljen. Sve je vrištalo u zanosu da njoj pripada, mačke koje su joj se plele oko nogu, pilići se u kavezima gurali bliže njenoj ruci, prasci u kocu se namještali kod vrata i nudili joj leđa da ih češka.

Sjećam se glasa, mada joj lice blijedi. I mirisa onih jutarnjih krofni...

Hvala jednoj nježnoj duši, što mi je prodrmala ovu snježnu kuglu sjećanja.

Trebao mi je danas osmjeh moje bake. Moje kraljice.

Nemam volje ni za što. Kišem ko mačka. Oči mi suze, uši me svrbe negdje daleko unutra, skoro u grlu, tako da se pokušavam počešati jezikom, ili svaki čas guram prst u uho ( sad razumijem one ljigave tipove koji uzgajaju nokat na malom prstu)... Bez uspjeha, još mi je gore.

I nisam jedina. Iz godine u godinu može se vidjeti sve više ljudi koji teturaju cestom, gromoglasno kišu i gledaju one zdrave sa mržnjom u zakrvavljenim očima.

Zašto naše tijelo tako eksplozivno reagira na malo cvijetnog praha?

Liječnik John Bostock je prvi opisao simptome alergije na pelud, i to 1819. godine. Osobno je proživljavao svakog proljeća isti horor, tako da je zaključio da mu smeta svježe pokošeno sijeno. Tek nešto kasnije se ustanovilo da se u stvari radi o peludnoj groznici. I uskoro je otkrio da njegov slučaj nije jedinstven u Engleskoj.

U slijedeća dva stoljeća su vrijedni ljudi u bijelim kutama, mućkanjem u epruvetama i maltretiranjem zečeva i zamoraca razvili nekoliko teorija.

Osnovno je da se naše tijelo, osobito ako patimo od alergija, kategoriučno buni protiv svega što prepozna kao strano, čak i ako to nešto nije opasno. Poput peluda. Imunološki sustav se svim silama trudi izbaciti vani nezvanog gosta kojega smo mi krajnje neuljudno udahnuli, ili nam se bezobrazno uselio u sve dostupne otvore.

No zašto je trend alergija toliko porastao u posljednje vrijeme?

Tjanstveni ljudi u bijelom su nakon još par garnizona raskihanih zečeva zaključili otprilike ovo:

1. Dizel motori. Čestice koje nastaju izgaranjem potiču aktivnost alergena. U industrijski razvijenim zemljama na pelud je alergično preko 20% stanovništva, i to ironično – uglavnom gradskog, onog koje živi daleko od rascvalih livada.
2. Pretjerana higijena. U stalnom strahu od zaraze sve mahnito steriliziramo. Jedemo steriliziranu hranu iz steriliziranog posuđa, cjepimo se protiv svega mogućeg, domove zalijevamo Domestosima i sličnim ubojicama bakterija, a povrh svega se pretrpavamo antibioticima za svaku sitnicu. Naš organizam postaje paranoičan i preosjetljiv, tako da imunološki sustav alarmira za svaku česticu prašine.

I što sad? Isprobala sam čitav arsenal antihistaminika, što je imalo za posljedicu isušivanje sluznice tako da sam hodala s prstom u nosu, jer to luđački svrbi. Kapke sam trljala tako bjesomučno da sam gotovo ostala bez trepavica.

U drugom slučaju, sam se odlično osjećala cijela dva dana, da bi nakon toga sluz koja