Mama i mačak

U početku je bio Ericson. Glomazan i težak poput vojničke cokule, sa majušnim, tolickim ekrančićem i prostački stršećom antenom.

Pobožno smo ga prevrtali u rukama, brižljivo nagnutih glava nad uputstvima za upotrebu. Nije imao ni hrvatski izbornik.
Valjalo mu je kupiti prikladnu futrolu. Punjač se kočio na samo za njega odabranom okruglom čipkanom pristiračiću, heklanom i uštirkanom. Na vitrini.

Najljepši i najpametniji je svečano izjavio kako će ga jedan dan nositi on, a jedan dan tu iznimnu čast prepušta meni. Djeca su samo fascinirano zurila sa kauča cuclajući palce.

On ga je stalno nosio, uostalom, ako me baš netko treba neka zove kad smo doma. Za tjedan dana je izjavio kako nam trebaju dva, jer ne može on biti moja telefonska sekretarica. Pa smo se posvađali, jer je i za ovo čudovište izdvojio čitavu mjesečnu plaću.

Tako smo se svađali narednih par mjeseci, budući da je dobijao napade ljubomore kad god bi me netko nazvao. I to na njegov dragocjeni Ericson.

Za otprilike pola godine izišla je ona Nokia u raznim bojama, revolucionarni model bez antene, a reklamirali su je sa zečijim ušima. Poludio je za njom, okretao se za reklamnim panoima po ulici, šaputao joj ime u snu.

Izmolila sam tri čeka od stroge bankovne službenice-vještice i kupila Nokijicu mom najdražem.

Ericsona je odbacio kao iznošenu cipelu, a ja sam je naslijedila kao mlađe dijete u familiji, kako i spada. Nikako se nisam mogla naviknuti. Kad bi zazvonio skakala sam poput preplašena tića, prebacujući ga iz ruke u ruku kao vreo krumpir .

Kupila sam i torbicu – pederušu, specijalno zato da bih Ericsona mogla nositi u njoj, oko struka. U stvari malo niže na kukovima, jer ako se stegnem oko struka izgledam kao osmica. 8.

Tada smo svi mobitele nosili oko struka, nismo ih vješali oko vrata, ni trpali u torbice. A molim te, kako bi se onda vidjeli i kako bi uspoređivali modele i započinjali razgovor na autobusnim postajama. Sad svi igraju igrice, pa nitko ne započinje razgovore na autobusnim postajama:

- Oprostite je li prošla trica?

- Mhm...

- A jel i vi čekate tricu?

- Mhm...

- Jesu vam ti rogovi na glavi od rođenja?

- Mhm...

Pa je ubrzo izišla ona mala trbušasta Nokia, siva. Zasjale su mi okice čim sam je ugledala. Baš je bila mala i sva slatka, onako taman stane u žensku rukicu, tj. moju jel'te.

Spomenula sam to uzgred svom najljepšem, a kako je on i najpametniji muž na svijetu uskoro me čekala šarena kutija sa mašnom na jastuku.

Izgubila sam je nakon dva mjeseca i u suzama dotrčala doma. Za kaznu sam dobila jeftini Alcatel kojeg sam morala puniti svaki dan, jer ako bi se ugasio postojala je realna mogućnost da se više nikad ne upali.

Opet sam dobila na poklon malu Nokijicu i ta je ljubav potrajala par godina, dok je nisam zamijenila sa novim modelom koji je imao i kameru.

Pa je taj novi model prešao na moju dragu Barbiku, a od brata sam dobila Motorolu sa kamerom, bluetoothom, infracrvenim, radiom, MP3, pristupom na internet i još neke điđe za koje i ne znam čemu k vragu služe.

Da bi poslala poruku sa te supermoderne Motortole, trebala sam pritisnuti sto puca. Brzo me štufala, umalo je nisam u more bacila. Prvo što sam navikla na Nokiu i jednostavan raspored, drugo što je na ovome čudu SVE obrnuto i komplicirano do besvjesti.

Želim ući u poruke. Pritisnem strelicu

-Nova poruka.-
Tip
-Ispiši poruku.
Tip tiptiptiptiptiptiritip
-Gotovo?-
Tip
-Poslati poruku?-
Tip
-Opcije slanja?
Tip
-Odaberi broj.
Tip tiptiptip
-Slati?
TIP majku mu više!
-Potvrda slanja.-
TIP
-Poslano. Izići iz poruka?
T I Ppppp
Pa ga ne bi zavitljala u zid!

Sad se s Motorolom se igra moja Barbika, snima narodnjake i Sevkinu štiklu, skida video isječke... A ja sam opet na Nokijici 2652. I nema ništa. Ni MP3, ni kamere, ni radio nema. Poruku pošaljem u tri poteza. Eto.

Japi tnx 4 inspirejšn :)

Sjedim i čekam kavu u jednoj od hladovitih ulica ispredenih u kamenu, kad iz susjedne betule zagrmi tenor, a za njim zagude baritoni i potmuli bas.

Odbije se o kaldrmu, uzvere uz drvene škure, preleti preko kupijerte i meko sleti nazad na bijel kamen.

Ima li što ljepše od klape kad u sazvučju iznjedri pjesmu, pa ona zunzi...
Ima li što da bolje pristaje moru kad udara u siku, uz slani vonj borovine?
Da ti doplovi s daškom maestralića koji lahori kaletama...

Smoje bi reko : Ko ovo more platit?
Izmamili su mi suze na oči.

Uživam ugurati slušalice MP3 u uši i raspalit tako da mi muzika napravi oluju u glavi, da note surfaju moždanim valovima. Onda hodam kroz Grad. I gledam.

Primjećujem detalje koji mi inače ne bi privukli pažnju.

Sedam ura ujutro. Dumna ispred Sv. Vlaha mete skale i ronja nešto sebi u bradu. Najedila se pa baca metlu u vis pod skele pred vratima od crkve, skače ko jare i podvriskuje pri svakom skoku. Niko je ne obada, samo je ja gledam. Metla pogađa cilj i sa ukrasnih, kamenom vezenih ornamenata izlijeće par golubova. Dumna maše metlom za njima, a sva se zacrvenjela, sva se zaškarpunila od napora. Vruće je, nije jom lako u crnom monturi.

Krupna stasita Konavoka gura karić pun zelenila, orošene blitve i krhke salate, svaki se list krijesi ko da je od cakla. Pobjegla jom očica na bječvi, ne obada. Ionako će ih zgulit s noga čim prođe deset ura i jače ugrije.

Pet ura popodne. Mater gura kolica s nejakim đetetom i priča, govori sve u šesnaest. Ne tepa, nego uprav mu priča ko da je ko navio, pripovjeda kud idu, što će kupit, što će sutra učinit objedu.
Dijete leži i mumi dudu, samo što ne zaspi.

Feminiziran vodič drži šarenu ombrelu visoko u zraku, a za njim ko pilići za kvočkom idu u grupici dvadesetak sredovječnih turista. Nabraja im nešto na nekakvom lajavom jeziku. Nikako ne mogu odredit oklen su. Žene su okrupnjale, čvrste, kratkih lijepo uređenih frizura, a redom svaka se utegla u nekakve sintetičke majice s uzorkom zmija ili divljih mačaka.

Ćakulaju među sobom, njega ni ne slušaju, osvrću se za drugima što ližu đelate, ištu pogledom pastićeriju.

Šareni kučak, tičar, lego ispred Orlanda i preže golubove. Svako se malo zaleti, a golubovi se podignu u lepetavom oblaku i učas opet spuste da pobiru mrvice. Kučak ostane posramljen, neki mu se čovjek nasmije, on ga uvrijeđeno pogleda ali ne može se usteć, jače je od njega pa opet legne i vreba sive mangupe.

Vrata od Ploča, deset ura uveče. Ide par Švaba, sredovječni, obli, veseli. Ona se kikoće, svaki ga čas poteže za rukav, ljubi... Našišala se lola, jedva ide. Tri koraka naprijed, dva na se. Evala kuma!

Leži crni mačak na zidiću, a ozdom iz grada ide momak i buca sengić, sok mu pod mišicom. Mlad je, jedar, od gusta ga viđet kako ji. Skočio oni mačak i u trk za momkom, mazi se oko stupića, mrnjauče, prati ga u stopu. Momak ga ne obada , samo je pružio korak. Vidio mačak u neka doba da je vrag odnio šalu, skalo repicu i vrnuo se na svoj zid.

E mali moj, znaš li ti zašto u našemu gradu ni prosjaka nema? Moš krepat od glada, još bi se najedili đe si im tu dohodio krepavat.

Moram noge depilirati. A ne da mi se. Nema mi ništa mrskije.

Ma nije to nešto teško, čak imam i zgodnu električnu čupalicu, za čas je sve gotovo... samo da krenem.

U zadnjih par godina žene se tako bjesomučno čupaju i uklanjaju svaku zalutalu dlačicu, tako da su na kraju sve goluždrave kao Barbie lutkice.

Noge, pazuha, bikini zona, ako ste tamnije puti onda je tu i problem sa tamnim dlačicama iznad usnica, obrve se oblikuju... To spada u 'normalne' tretmane, a i to nam je već neopisiva gnjavaža.

Sad je i to malo, pa valja oguliti podlaktice, nadlaktice, trbuh, spolovilo.

Pa zar su svi muškarci redom pedofili, pa će se onesvijestiti ako na ženi svog života ugledaju dlačicu?!

Neki sam dan listala ženski časopis Marie Claire, engl. izdanje, i naišla na članak o ljudima koji žive u zajednici sa svojim LUTKAMA na napuhavanje. Neke od njih koštaju dobrih 4000 ß. Savršeno su napravljene, čak im se i dojke bibaju baš kako treba. Prirodnije od Pamelinih.

Jedan od njih je proćelavi čikica svojih solidnih 48, koji je nakon brojnih neuspjeha sa ženama, nakon razočaranja kroz agencije za upoznavanje, odustao od živih i preorjentirao se na plastične žene. Ajde, njemu bih nekako i oprostila da nije izjavio kako njegova cura (plastična, dakako) ima 14 godina, te kako joj on svaki put iznova oduzima nevinost.

Gordon, tridesetpetogodišnji Amerikanac, sretno živi sa svojom petnaestogodišnjom dragom i nema probloma s policijom, jer je – plastična , a ne prava. Pitam se što će se dogoditi kad poželi da mu se cura miče.

Postoje slučajevi kad su te dame punopravni članovi obitelji i pored zakonitih supruga. Još ih posjednu za stol u blagovaonici između vlastite malodobne djece.

Pa dobro koji je klinac tim ljudima?! Svi teže tome da budemo kao nacrtane? Doslovno!

Mislim, mogu ja sad tu pričati, ali recimo kad vidim Liv Tyler skoro umrem od miline pred tom nezemaljskom ljepotom, a u isto bih je vrijeme udavila od zavisti.

Kao da je malo to što nam modna industrija sa svojim homoseksualnim panteonom nameće izgled izgladnjele muškobanjaste figure, sad se još moramo šuriti od glave do pete kao svinjska trupla na kolinju.

A baš su blesavi znate.Zamislite da se trend promijeni (a sve je moguće) pa krenemo uzgajati krzno. Uostalom svi vole krznate životinjice, svi smo imali fazu kupovanja raznobojnih čupavaca, a neki od nas još svoje najdraže Čupe drže u krevetu. Baš bi bile slatke, jel' da?

Samo što bi opet bi kozmetičke kompanije profitirale, jer bi se sukladno ženskoj taštini, to krzno i bojilo. Na primjer noge – narančasto, ruke crveno, brke i obrve zlatno, a kosu i onu stvar sve izmješano s pramenovima. I onda accessoire ukombinirati s tim bojama. Ma gdje bi nam bio kraj!

 
 Ma majku mu milu !!!
Jesu li joj ukecali nastup - JESU!!!

Haljina je bila katastorfa orkanskih razmjera. Osim što je izgledala krajnje prostački , sputavala ju je i odvlačila pažnju. Šminka... e pa ja ne znam što joj uradiše, ali je izgledala kao prestravljena izbjeglica koja se iznenada našla sama samcata u sred sumnjivog kvarta nekog nepoznatog grada.

Koreografija... U.Ž.A.S!!!
Trčala je oko onih momaka, sva izbezumljena, mlatarala rukama i nogama, ukratko ritala se k'o ždrebica.
Kao da su je cijepili od svega onoga što ona jeste.Ne ljubim je ja nešto, čak mi malo ide na živac, ali ženskica inače pršti od energije. Živahna je i plijeni pažnju gdje god se pojavi ; dečki sline razjapljenih čeljusti, a cure je srčano i složno mrze, s tim da neke ipak s uzdahom priznaju kako je "prava ženska".
Ovaj imidž pokisle kokoške joj ne stoji. Pile moje.

Moja Ševkica potkresaše ti štiklu.

Žao mi je što Albanci nisu prošli u finale. Žao mi je što Bosanci nisu prvi. 
Žao mi je što nisu Let3 pušćali s lanca, nek idu šnjom. Kad su Finci mogli pobijediti...
Ma nek su i Finci, samo da nije onaj Rus-kupus sa jednim žmirkajućim okom.

Odgledala sam sve pristojno i disciplinirano kod Miss Ann. Ljudi su se pokidali od smija. Jebo Ameriku, mi imamo Eurosong.

Muko moja predji na drugoga... Nemam puno vremena, samo se javljam, krikom ocajnika. Nije meni sto ne mogu pisati...neka malo i drugi dodju do izrazaja (ovo je odjek tastine :)), nego sto ne mogu CITATI svoje omiljene blogove...

Komp sam dobila prekjuce... sve super, samo cim ga upalim, uredno se ulogira i ugasi monitor. Nakon serije upitnika koji su poiskakali iz mojih ociju i serije recenica koje su poiskakale iz mojig usta (koje necu citirati), odustala sam i prelezala jucerasnji dan umorena prehladom + alergijom, da bi ga najljepsi i najpametniji muz odnio sinoc nazad kod doktorice.

Pojacala mu je frekvenciju, jer je njen monitor noviji i bolji. Rijeseno. Sve radi. samo ja ne mogu na internet. Modem kao da ne postoji. A ja radim jutros, a ona ne radi popodne. AAAAAAAAAAAAARGHHHHHHHHH!!!!!

I now what? Cekam ponedjeljak.

Nisam u strajku, samo da znate. pisem iz knjiznice na pretpotopnoj opremi, al poklonjenom se konju u zube ne gleda ( ni pod rep ).

Komp je napokon pronasao svoj put do tete doktorice, potpuno odbivsi suradnju. No... buduci da sam u posljednjih par mjeseci postala i ostala  gorljivi ovisnik o blogu, nisam sjedila skrstenih ruku.

Jucerasnje sam jutro upeglala Dumnu :), a poslijepodne sam isprepadala Zvrndanku :D, (al bar sam joj glasitj chula).

Dakle znate onu statu : strpljen spasen.

I oh, btw, Miss Anne je jucer sretno sletjela na Chilipski aerodrom, kuma stiye sutra, tako da nas ceka divlji vikend.

Adio

(i da ne mislite da ne radim nista - imam dva opaka posta u biljeznici, nisam se mogla oduprijeti nadahnutju. Zaskocilo me s ledja:)

Već sam u više navrata čitavom Blog naciji obznanila da izgledam kao ratna krstarica, da volim kuhati i da to, usudim se kazati, radim solidno. Porijeklom Slavonka volim ljuto, kiselo, slano... Ribu paprim. Za slatko baš i nisam. Nikako.
Ne znam praviti kolače.

Svaki je pokušaj iznjedrio katastrofu, ovako ili onako.

Mama se ubijala da me nauči lijenu pitu. Ja jako volim lijenu pitu, još sa višnjama... Jesam rekla kao volim kiselo?

Jok braco. Ne ide. Ili je tjesto pretvrdo, ili je gorko, ili se ne ispeče u sredini, ili se ne podigne.

Ma sve ja obavim kako treba, izmjerim i odmjerim, a onda mast bude užegla, prašak za pecivo star, brašno vodenasto...

Kad sam probala pravit pandišpanj, bilo je još gore. Baba me je uvjerila kako jaja za pravi pandišpanj treba tući ručno, i to na svako jaje računati po šest minuta. Ujednačenim ritmom, u istom pravcu, pa ti lupaj deset jaja uru vremena.

Nakon sat vremena, bila sam prekrivena skutrenom korom od šećera i žumanaca, raščupana, znojna i bijesna kao prevarena piljarica, a jaja su se otužno ljuljuškala u gnjecavoj masi na dnu zdjele.

Slijedeći sam put uzela mikser, sve sam strpljivo obavila po propisu, čvrsto odlučna da pobijedim samu sebe. Zlatno žutu smjesu sam spakovala u pećnicu i sjela ispred nje na niski kuhinjski stočić, riješena da ću zuriti u nutra dok se ne ispeče. Da Domaći ne bi iznikli odnekle iz grijača šporeta i maznuli moju crnu muku. Gremlini by Mažuranić.

Lijepo se počelo podizati, prebacila sam nogu preko noge i počela zviždati Fly me to the moon... nestade struje. Enti Sinatru, ovo si sve ti kriv!

Jednom mi je uspjelo napraviti neki krem kolač, krempitu mislim. Bila sam toliko oduševljena da sam izletila na ulicu i pola naselja dovukla u kuću da probaju moj kolač. Pa sam popodne napravila još jedan i zvala kumove na večeru.

Smazala se pizza (to mi ide uvijek), i došlo je vrijeme da se krempita izvadi. A kum jako voli krempitu. Poslaže kuma tanjuriće, naoruža sve malim šarenim viljuškicama i svi čekaju.

Ja kao ponosna domaćica, zabodem lopaticu i izvadim prvu krempitu nestrpljivom kumu na tanjurić, a ona se razmelja po čitavoj površini. Ajd, nema veze, to je ta s kraja, daj drugu. Vadim drugu, treću, četnrtu – sve isto. Nije se dovoljno dugo hladila. Male šarene viljuškice smo zamijenili malim šarenim žličicama i posrkali krem dok se ostatak otišao hladiti u zamrzivač.

Pogledao se film, oće moj kum krempitu. Kuma odskakuće do hladnjaka i donese tepsiju. Nivo krempite je opasno opao, a kocke lisnatog tijesta se porušile kao drveni kućerci na kliznom terenu nakon poplave.

Izmislila sam novi kolač – Kolač Nizbrdo. I jede se žličicama.

Najljepši i najpametniji muž na svijetu život gleda kroz prizmu šećera. Obožava slatko. Srednje nam milo zlato još više. Dok me Miss Ann nije blagoslovila kineskim štapićima za jelo, to je dijete vegetiralo na kruhu i marmeladi, varijacijama na temu Evrokrem, kukuruznim pahuljicama i mlijeku sa (moram li reći?) dobranom dozom šećera. Kad je dobila štapiće, jelo je postalo zabavno i dijete je otkrilo da je i povrće jestivo.

Kupujem kolače. Njemu je najdraža šampita. To su oni bijeli tornjevi čistog šećera, veličine pivske krigle. Utrnu mi zubi kad pomislim na nju. Voli i baklavu. I tu sam se okušala. Koliko to može biti teško? Samo mi je trebao recept.

Prvo sam pitala jednu stariju kolegicu čistačicu, Bosanku, iskusnu ženu i poznatu po savršenoj baklavi i još boljem bureku. Sve mi je objasnila. Potanko. Samo što joj baš ne ide metrički sistem, pa mi je kazala da je zalijem sa četiri litre vode. Baklavu, ne nju.

Drugi mi je put rekla da je pečem samo petnaest minuta na 250 stupnjeva. Dobila sam zgvaljene orahe u kuhanom tjestu ispod izgorenog komada nečega čime se mogu prekrivati ceste.

Treći mi je put odala i tajnu svog bureka. Kokosovo brašno. Više je ništa nisam pitala.

Ali nisam ni odustala. I pravim dobru baklavu. Samo što svaki put ispadne drugačije.

Kupih danas Graziu. Kako je Menđušićka prešla tamo, Cosmo se jako srozao i neću da bacam pare više na taj vešeraj ženskih umova. Dakle Grazia. Ima se što pročitati, ima se čemu i nasmijati.

Posebno me je zainteresirao članak oko DaVinčijevog koda.

Imam snažnu averziju prema svemu o čemu se jako galami, što se silom gura u trend, kad svi šize oko nečega. Zadnjih godinu – dvije masovno se hvalila knjiga, kao da više ništa nije napisano. Pa su popovi počeli balit kako je to hereza i svetogrđe i sram ga bilo ko piso, još više onoga ko čito, e vaki-naki i gori.

Sad je film u prvom planu, pa se histerizira o tome. Pa su se popovi opet raskokodakali. U knjižnici knjige ni za lijek. Ni u knjižarama. Sve se razgrabilo, a mene sad kopka.

Onda naiđem na članak i ajde baš da vidimo.

Pa isplakala sam se od smijeha. Mislim stvarno. Da raščistimo jednu stvar, ja jesam religiozna, i ne pada mi na pamet da otvaram ovdje teološku raspravu. Govorim o ljudskoj gluposti.

Pisac je dobio ideju zureći u Da Vinčijevu Posljednju večeru, gdje je spazio feminiziranog apostola. Koga je dragi Leonardo počastio? Dal' momčića koji mu je miješao boje, pa se starac u ljepotu i mladost zaljubio kao što se umjetnicima redovno događa, ili je pak to prikriveni portret neke mlađahne kontese koju je potajno obožavao. Vrag će ga znati.

Elem, pisac je primjetio crvenokoso lijepo čeljade, malo prečitavao navodna Judina evanđelja. O tome kako je Juda u Izraelu bilo često ime kao kod nas Ivo, te kako je bilo samozvanih Mesija na svakom ćošku – nećemo. Koga zanima nek pogleda Paytonov film na tu temu. Sve su momci kazali.

Pisac kao pisac, sjedne i piše. Pametan čovjek zna da živimo u dobu skandala i kako će to unovčiti. Tko će mu zamjeriti. Samo ljudi ponekad zaborave da je većina knjiga FIKCIJA, heloooooooooooou!!!

Jeste čitali Sotonske stihove? Možda i ne, ali mislim da nema nikoga tko nije čuo za njih. A zašto? Osobno mi je drag Rushdi, no nije to neko revolucionarno djelo. Za nas. Ali u svijetu Islama, to je čista pogan. Da se nije tolika dreka podigla oko njega, da Homeini nije 1989. kletvu izgovorio, da nije deset godina bježao po cijeloj kugli zemaljkskoj, tko bi čuo za njega? Koliko još indijskih, arapskih pisaca poznajete? Ne puno jel'da? Ja sam čitala par zaista dobrih i nisam zapamtila ime ni jednog od njih.

Da nije Vatikan graknuo, pitanje je bi li se digla tolika prašina. Bi li se film snimio? Bi li se Hanksu izbrojao toliki honorar?

Svetogrđe, sramota, napad na Bibliju... Ma jel'? A kad crkva prepravlja Bibliju, kako se to zove?

Kako ide deset zapovjedi? Ajde pročitajte 20. poglavlje 2. knjige Mojsijeve (Exodus).

Možda se iznenadite.