Mama i mačak

Evo me upravo došla iz grada.

Ibricin koncert, tradicionalan poklon svome gradu. Već četrdeset godina za redom.

Obično je pjevao ma skalama od Dominikanaca, ma su skale odnijeli da naprave bolje, veli Ibrica novije, ljepše i još starije. Pa je pjevo na skalam pod Jezuitima.

Prvo su došle moje sinjorine ove dvije starije ( i koze su zaboravile donijeti fotić pa nema slika), da zauzmu stratešku poziciju, kako bi mogle zaljubljeno blenuti u njega. Nema veze što im može biti pradjed, kad je počeo Don don don ( s kojom svake godine i počinje) moja je najstarija Barbika pala u trans.

Svirao je i pjevao pune dvije ure, nešto novo ( pa je malo i faljivo, al dobro sad), nešto staro i srcu drago, a i malo sevdalinki. Odradio je to ko mladić, i skako i mlatio po gitari, hipnotizirao nas svojim virtuoznim glasom. Prekrasno. Mačku nam je otpjevao tek na kraju, iako su neki mjaukali u sred koncerta. Ma neka, isplatilo se čekati.

Eh, ali... Ne bi ja bila ja da mi je sve po šesu bilo. Sad ću malo roncat.

Prvo ubile su me noge, jer su klinke odabrale sjediti što bliže njemu na skalama, a bilo je mjesta samo iza njega. Doslovno IZA njega. Točno iza. Tako da su mi reflektori cijelo vrijeme tukli u oči, a i nagledala sam se Ibrove pozadine za cijeli život (nije još za bacit).

Onda su mi naizmjence počele trnuti noge, pa sam se u neka doba stala meškoljiti i šutati nekog sirotig hipija koji je imao tu nesreću da sjedne preda me. Najmlađe mi se dijete prvo natovarilo na leđa, pa je došla kraj mene, pa ispred mene, pa je onda ona stala mahati nogama oko onega hipija dok se nije pokupio ća.

Jedan je s moje lijeve strane zapalio cigar i konstantno mi otpuhivao dim u lijevo uho.

No.

S desne mi se strane odigravala prava predstava. Tri – četiri sinjorine su sjele, ispreplele svoje duge noge i cijelo vrijeme glasno gakale kako one poznaju Ibricu, pa je ON ovoj reko ovo, a onoj je učinio ono, pa  su se naprosto istopile od miline kad su mu viđele ono siroto, ostarjelo, olinjalo pseto izguljena repa i nazivale ga svojom ljubavi.

Kučka, ne Ibricu.

Jedna je od njih znala refren od svake pjesme, pa je druga zadivljeno konstatirala:

-Ajme, pa ti sve znaš...

-Oh, pa to je MOJ čovjek.- odvrati ova nadmeno i zabaci platinastu kosu na svoja dvadesetogodišnja leđa. Došlo mi je da je turnem niza skale.

Što je najljepše, u sred pjesme se naš Ibro okrene i pošalje joj poljubac. Nakon toga je umukla, jer je sad valjda svima jasno.

Pitam se bi li se tako puvala da nije slavan, nego da prodaje pomadore na placi, ili da je ribar. Bi li ga i pogledala?

Bi roge! Rekla bi mu da ima đeda i doma.

Ovih sam dana naprosto oduševljena našim javnim medijima.
Od TVa do tjednih magazina.
Evo recimo, sinoć.

Jadna mala Tereza Kesovija. Vlasti je žele izbaciti iz mizernog stančića od sedamdesetak kvadrata, kojega ona naziva bijednom garsonjericom. Tako je jako pogođena lošim ponašanjem naše vrle vlasti prema njoj, jednoj zvijezdi svjetskog renomea, da je skoro odlučila i ne vratiti se iz Francuske. Gdje ima stan. Koji je pretpostavljam kupila, jer Francuzi nikome ništa ne poklanjaju. Ili će doći tugu gušiti u svojoj prostranoj kući u Dubrovniku, dok ne proda imanje u Konavlima za koje traži skromni mulijunćić.

Pa je i Mia Begović pustila suzicu jer je po svoj prilici i ona dobila putokaz za van.

A što će siroti mister antipatičnosti, Fodor? Kad ga napucaju iz  'garsonjerice' od stotinjak i koji kvadrat? Desperat će se, pa neće biti u stanju treptati maškaranim okicama i bljeskati falšim zubima pred kamerama. Koja bi to šteta bila...

E ajmo malo u foje... Tamo se bivša ne-gospođa Svilan prepucava sa svojim bivšim ne-mužem Svinjišom oko kćeri. Opet. Jer jadna Gala toliko pati za taticom, a on je krme jedno, neće ni u Englesku da vodi. A još je prošle godine javno izjavila kako ga ne želi vidjeti više nikad u životu, jer joj i nije bio pravi otac, zapostavljao je i zanermarivao.

Onda je gosin Svinjiša za druge novine izjavio kako se sa kćerkom viđa redovno i uredno izvršava svoje očinske obaveze.

A bivša njegova ne-gospođa jedva krpi kraj s krajem. Pa tko bi ženi zamjerio? Nakon što se svaki put tako javno izriga po svom bivšem ne-suprugu, naglo poraste prodaja njenih torbica. Sve sami unikati.

Kvadrat toga dronjavog užasa košta oko 1000 kuna, manje ili više, ovisno je li svila ili pamuk. Na sredini je naslikano lišce nekakva dokona djeteta, musavo i poprilično isto kao i na drugim unikatnim torbacima. Na ramenima mu strše dvije kriške nečega, što bi trebalo predstavljati krila i onda je to vaš osobni andjeo čuvar.

Onda viđoh Vikicu Becham... I veličinu njenih traperica. Za sedmogodišnje dijete. Tu se nema što komentirati, anoreksija čuda radi.

Zaključak bi bilo parafraziranje neke davne sapunice da i 'bogati plaču', ali mene ovo više podsjeća na onu obezglavljenu Mariju Antoanetu, dok je još imala glavu na ramenima i tlačila narod. Kad su joj se požalili da narod nema kruha, nujno ih je otpravila rečenicom koja će ući u povijest :

' Pa nek onda jedu kolače.'

U posljednje vrijeme se toliko piše i govori o seksu, kao da na bijelom svijetu ništa drugo ne postoji. Oko čega tolika galama? Što su se sad svi raskokodakali kao da smo toplu vodu otkrili?!

Prvo da raščistimo par grdnih zabluda.

Prvo: Seks nije grijeh.

Adam i Eva seks nisu konzumirali prije progona iz raja, dakle to nije bio razlog ispadanja iz igre. U 1.Mojsijevoj (Genessis) 1:28 piše ovako :

-I blagoslovi ih Bog i reče im Bog : rađajte se i množite se, i napunite zemlju i vladajte njom...

I ajmo sad lažni moralisti i čistunci, da vas vidim! Kako ste vi to zamislili, ako je spolni odnos grijeh? Da Eva snese desetak jaja, a Adam vrijedno sjedi na njima kao kvočka?

Gospodo draga, mi smo od seksa napravili grijeh. Mi zloupotrebljavamo naše tijelo i kinjimo ga. Bez toga nema života, kao ni bez vode. Ali i vodu možemo koristiti u svrhu koja joj je namjenjena, dakle piti je, kupati se njome i zalijevati povrće, ili pak možemo udaviti nekoga u njoj, od malih mačića pa do iritantnog susjeda, znači zloupotrijebiti je.

To povlači za sobom i pitanje konzumiranja seksa samo zbog užitka. Opet se pozivam na Bibliju, ovaj put Novi Zavjet. U 1.Korinćanima 7:2-5 Pavao piše :

"Ali zbog bludnosti neka svaki ima svoju ženu, i svaka neka ima svojega muža!

³ Muž neka čini ženi dužnost, a isto tako i žena mužu!

⁴ Žena nije gospodar svojega tijela, nego muž; tako i muž nije gospodar svojega tijela, nego žena.

⁵ Ne uskraćujte jedan drugomu, osim ako se dogovorite za vrijeme, da se posvetite molitvi, i opet da se sastanete, da vas sotona ne iskuša zbog vaše neuzdržljivosti! "

Dakle to samo po sebi dovoljno govori.

Drugo: Seks nije samo puki nagon.

Krenimo opet od nesretnog prvog ljudskog para. U Edenu nisu fizički općili naprosto zato što nisu osjećali potrebu za tim. Što znači da su bili potpuno ispunjeni u emotivnom smislu, bez frustracija, ljubomore i sličnih osjećaja kojima su blagoslovljeni nešto kasnije.

Da je seks samo nagon, bar u našem slučaju, kao jelo piće i vršenje manje lijepih, ali tijelu potrebnih aktivnosti, konzumiran bi bio i ranije.

Ruku na srce, cijeli čin je prilično brljav i nespretan. Nisu svi glumci porno filmova, pa da poziraju, misleći na estetski izgled. Ne ide to tako. Prava stvar, još ako su strasti uzburkane, ne ostavlja prostora za plan i program.

Obiluje nekontroliranim pokretima, uzdasima, neartikuliranim zvucima, glupavim grimasama i rezultira ljepljivim neredom. Ali nas ispunja u svakom pogledu. Pod uvjetom da nije pod prisilom i da završi orgazmom (po mogućnosti u društvu još jedne osobe).

Sad će neki kazati da se dobro i ispunjeno osjećaju i nakon obavljenog posla u WCu ( ja bih rekla ispražnjeno, al nećemo u detalje sad). Pa ovisi o pojedincu. Nekome je i sranje uživanje.

Meni se nije dogodilo da mi spontano,nakon velike nužde poteku suze od čista esencijalnog užitka. Da mi nutrina bude tako nabildana emocijama da imam osjećaj kao da ću eksplodirati.

No, kako rekoh, ima nas svakakvih.

Koje god novine da kupim, udaviše brate, o tome kako mu ga popušiti, polizati, škakljati perjem, iznenaditi u uredu, što obući, kako se namirisati... ama dosta!

DOSTA ako Boga znate! Što mislite da jedna veza počiva na seksu? Da je to temelj i uvjet za sreću u dvoje? To je samo vrh ledenog brijega.

Cure, učite kuhati, dečki vole papati i vole da im se podilazi.

Dečki učite se ne sramiti svojih cura, mi volimo kad cijelom svijetu pokažete da smo vaše i ničije više.

I jedni i drugi:

Učite se slušati, u jednoj vezi mora biti komunikacije, inače je mrtva.

Učite se poštivati, omalovažavanje i podcjenjivanje ubija ljubav.

Učite se strpljenju. Promatrajte, proučavajte jedno drugo. Ljudi su kompleksna vrsta, stalno se razvijamo, stalno napredujemo. Uvijek ima nešto novo.

Učite se VOLJETI.

I dio

Kad si mlad i u slobodne aktivnosti se počne ubrajati veselje znano pod raznim imenima (od kojih mi se ni jedno ne sviđa), a za koje je neumitno potrebno najmanje dvoje sudionika, nailaziš na razne prepreke.

Prvo, ako si dobro odgojena cura, ne želiš biti uhvaćena. Odgoj naime nalaže da cure drže koljena skupljena, a ne obrnuto i osim toga, za curama koje nisu uspjele prikriti svoje gimnastičke vježbe se svašta priča. Pri tome uopće nije važno je li to istina ili ne.

Ja sam odgajana u bivšoj Jugoslaviji, u komunističkom duhu, gdje su se vjera i crkva silom gurali u stranu, pa je stoga sve nemoralno prikazivano kao moralno. Osamdesetih su se u kinima uredno pokazivali porno filmovi, a plakati za iste su stajali do plakata za Footloose ili Top Gun.

Paradoksalno je to što se cijela država ponosila svojim modernim nazorima na život, a u stvari smo svi redom bili malograđani i te kako spremni osuditi svakoga tko se u skladu s tim moderniom nazorima i ponašao.

Ljeti je bilo dovoljno prošetati oko Rata u Cavtatu, pa da se iza svakog kamena čuju uzdasi i strasveno šaputanje.

Moja prva saznanja vezana uz temu, sam dobila iz kojekakvih časopisa koje su mi roditelji širokogrudno ostavljali po kući. Jedva sam čekala seks na plaži sa odabranikom srca mog.

Kad sam počela izlaziti s najpametnijim i najljepšim mladićem na svijetu, čekali smo poseban trenutak kad To oboje budemo željeli, iako smo imali već nekih iskustava na tom području. U stvari smo čekali tko će prije puknuti, jer smo to željeli od samog početka i pravili smo se fini, kako to nalaže dobar odgoj svih poštenih licemjera.

Dogodilo se na Banjama. Mazili smo se u jednom mračnom kantunu i meni se otelo izdajničko

-Želim te...

U mjestu se smrzao, izbečio ona dva zelena oka kao klikere i širom otvorio usta.

Došlo mi je da ga tresnem nečim po glavi. Jezik pregrizla, što mi je to trebalo?!

-Ali...ali...
-Što ALI? – nakostriješila sam se kao tetrijeb.
-Nemamo krevet...
-?
Sad sam ja bila ta koja se izbečila.

-Ovaj...mislim, nemamo ni golduna, a ipak treba paziti je li, mislim, da ne ostaneš hehe... trudna, ovaj...hm
-Dobro, adio.

Zažarenih obraza sam pojurila uza skale prema gradu, dok su mi suze pekle lice. Dotrčao je zamnom ispričavajući se kako sam ga iznenadila. Odjednom mu se vratio dar govora i nije prestajao mljeti sve dok nismo došli na Stradun, a tada je počeo obilaziti trafike. U potrazi za goldunima, tj. prezervativima.

Iz prve tri je izletio kao iz puške, svaki put za nijansu crveniji, jer su tete u trafikama prepoznale JNA frizuru i drhtave ruke vojaka na odsustvu, što ih je jako zabavljalo, pa su ga uhitile u đir umjesto da mu prodaju traženi artikal.

U četvrtoj je otrpio smijeh i strpljivo sačekao da se smire i nadviruju mu preko ramena e ne bi li ugledale koja ga to mala vanka čeka.

Sad kad smo bili dobro naoružani i opremljeni, trebalo je naći mjesto.

Idemo na Šeherezadu.

A Šeherezada je bila zapušteni vrt vile Argentina, idealno mjesto za mlade ljubavnike. Problem je bio u tome što su svi mladi ljubavnici isto mislili da je to idealno mjesto.

Belvedere. Ništa od toga, imaju party na plaži. Nazad na Banje, ima jedna mala uvalica, skrivena od pogleda, ne vidi se nego s mulića od Exelciora.

Savršeno, nigdje nikoga, more nam oplakuje stopala, pijesak mekan i mlak, barka bruji u daljini, zvijezdano nebo zrcali srebro u našim očima, a mi prštimo od ljubavi.

Skidali smo jedno drugo polako. Istražujući i njuškajući svaki centimetar pulsirajućeg tkiva, slani od mora, ustreptali od iščekivanja, barka bruji malo bliže... Barka!

Skočili smo kao jarad. Neko pripito društvance se odlučilo usidriti baš na onome muliću, jednome jedinome u cijelome gradu, koji gleda na našu uvalicu. Na brzinu samo navukli robu i s osjećajem krivice otpuzali nazad preko stijena, poput tatova.

Akciju smo nešto kasnije ponovili, bezvoljni i umorni. Pijesak mi se uvukao svuda i danima sam ga ispirala iz kose. Kamenčići su me nažuljali, još mislim da me je za nožni palac ugrizao jedan radoznali rak, a moj je krik najljepši i najpametniji ljubavnik na svijetu protumačio sasma drugačije. On je kasnije kukao da je oderao kožu na koljenima, što nas je dovelo do rasprave o raznim tehnikama i dovela u pitanje njegovo umijeće tako da smo se umalo grdno posvađali.

Plaža prekrižena na listi poželjnih mjesta za ljubavne pustolovine.

Blog sam počela pisati prije nešto više od šest mjeseci.

Počelo je s jasnom namjerom. Nije bilo nimalo slučajno. Do tada sam pisala mailove prijateljima, od kojih neki kompjuter smatraju samo ukrasom koji im u kući skuplja prašinu. Ostali su mi stali predlagati da počnem pisati nešto suvislo, tj. s nekim određenim ciljem. Kakav roman, na primjer.

Ma da! Da sjednem i počnem pisati? Roman!

Prvo treba imati bar neku ideju. Neku radnju na nekom mjestu, sa nekim likovima.

Sa nekim životima koji oni žive, što znači da trebam u glavi imati jasnu sliku čak i o njihovoj četkici za zube i načinu na koji je upotrebljavaju.
Nemoguće.

Problem je u tome što ja volim pričati i iznositi svoje mišljenje o postojećem. U to ne spadaju izmišljeni likovi. Mislim, kako se onda mogu s njima posvađati? I pomiriti?

Treba mi cilj, kojega mogu hvaliti, kritizirati, braniti se od njega. E to je nešto.

I onda se dogodilo.

Gledala sam Sanja show u kojem se govorilo o blogovima. Oprostite ljudi, ali samo se Tobića sjećam, jer svojom karizmatičnom pojavom je zasjenio ostale ( a i emisiju sam počela gledati od polovine).

Čim sam došla doma prošvrljala sam po internetu i dakako, prvo naišla na Blog.hr. Bilo mi je strašno komplicirano registrirati mene i Skotu sa istog kompjutera, jer je prokleta stvar stalno pamtila jednu lozinku i kad sam htjela ući sa drugom, uredno me je odbacivalo kao grešku. Osim toga stranica im se stalno rušila. Ondak sam malko popizdila i pošla tražiti neki drugi Blog servis.

Prvi post na Mojblog.hr je bio ovdje
Ostalo je povijest.

Što se promijenilo?

Pišem vrlo često, vrlo rado, vrlo smjelo i vrlo o svemu.
Netko to u stvari i čita. To me je uistinu iznenadilo.

Upoznala sam drage i zanimljive ljude.
Upoznala sam manje drage, no ništa manje zanimljive ljude.

Imala sam se priliku osjetiti važnom, voljenom, štovanom.
Imala sam se priliku osjetiti glupom, nepismenom, gadnom i bezveznom.

Radovala sam se s vama, plakala sam s vama, ljutila se s vama, uzdisala s vama, kuhala sa vama, pjesme pisala sa vama, crtala sa vama... Postali ste moja druga obitelj.

Mladi, oni malo mlađi, i... malo straiji od mlađih.

Mnogi su došli, neki ostali, neki odustali.
Nekih starih više nema. I jako mi nedostaju.
Mnogi su me podržali, pomogli da ustrajem, podučili dizajniranju stranice, hrabrili da pišem i dalje.
Mnogi su me i napadali. Neki podlim komentarima na tuđim blogovima, neki potajno privatnim porukama, neki otvoreno, mada je takvih bilo najmanje.

Počeli su me posjećivati sa drugih blog servisa, pa sam uzvratila posjet i proširila vidike. Proširila poznanstva.

Pozvali su me da surađujem na drugim stranicama, ponudili pomoć, dali podršku.

Koliko sam puta bila na naslovnici? Koliko puta na busted listi? Koliko ste mi bodova dali? Bojim se i pogledati.

Od travnja imam vlastitu domenu s pet poddomena, od kojih je prva mama info
u kojoj pišem o lokalnim mjestima i zbivanjima.

Na drugoj mamini linkovi je spisak linkova do blogova koje čitam, i taj spisak raste iz dana u dan, sve mi ga je teže pratiti.

Na trećoj mačak Ćorko strpljivo čeka da se dovatim miša ili nabavim prikladan alat za crtanje.

Na četvrtoj namy_nam smo isprobali recepte, i nadam se da ćemo i nastaviti ( neka zahladi malo)

Peta, na kojoj sam skroz kao mama izdušila, je jučer otvorena, stidljiva i pritajena na dnu liste.

I gdje sam sada?

17570 unique posjeta
48653 posjeta sa reloadima
174 postova
3209 komentara

sve zbog vas.

Hvala Mojblog.hr